Intervju Gorana Pelaića s Arsenom Dedićem  14. rujna 2000. godine u emisiji Radio Splita «Glazbeni portret»

Nisam se vratio na Festival, ali sam u Splitu mnogo radio. Za mene mnogo! Jer nigdje ne radim previše, nemam previše koncerata jer inače ne bi bilo mog autorskog rada. Netko mora sjediti kući i pisati. Ponekad čak i po 18 sati. Ali baš ovih posljednjih godina, čak i ovih nevoljnih mučnih deset godina kad je bilo najdelikatnije raditi,  imao sam  svoje najljepše trenutke u Splitu, krasne koncerte u splitskome teatru, pa večer šansona u teatru, pa onda tri puta zajedno s Gabi u Dioklecijanovim podrumima, na prostoru Gripa…Zapravo kad sve to zbrojim, to bi ispalo jako mnogo… I mogu reći baš u tom vremenu delikatnih komunikacija koje su me također stavljale u delikatan položaj, ja sam zapravo svoja najljepša iskustva vukao iz Splita
 

Uvijek kad pokušavamo ocrtati umjetnički i životni put jednog umjetnika takvoga formata kao što je Arsen Dedić, uvijek je teško novinaru naći polazište, pa i onaj presudan trenutak koji je odredio jednu osobnost da postane ono što jeste. U Vašem slučaju to nije jednostavno jer ni Vi niste jednostavan čovjek. Ne mislim u onom ružnom smislu. Naime, Vaša autorska optika i poseban pjevački iskaz traži suptilnije analize. No, pokušajmo krenuti (za početak) s jednostavnijim pitanjem:

-Kako vidite Arsena Dedića u prošlom, ovom i vremenu koje će tek doći?

-Pa vidite, sad već govore podaci. Ne moram ja više govoriti o sebi. Kad bismo sjeli, jedan dan bi vam vjerojatno bio potreban da nabrojimo što sam ja sve ove godine, ova četiri desetljeća radio. Kao prvo, došao sam u Zagreb i bavio sam se svim i svačim. Mislim u smislu glazbenih poslova. Bio sam prepisivač nota, flautista, vodio vlastiti kvartet Arsena Dedića. I onda korak po korak, znali su da se bavim pjesništvom.

Prvu vidljivu nagradu u životu dobio sam u Splitu kao pjesnik na anonimnom natječaju časopisa Vidik za ciklus pjesama. I onda neke nagrade u prvoj generaciji poletovaca. Onda sam počeo pjevati u kvartetu, pa sam počeo studirati pravo koje nisam dovršio. Malo mi je falilo zato što sam istodobno studirao na Muzičkoj akademiji. Neko sam vrijeme radio na TV, a tamo sam imao stanovitih problema zbog svojih stihova, pa sam ostavio sve to zajedno, diplomirao, otišao od kuće,završio vojsku, vratio se i počeo novi život kao podstanar. Ali čitav život sam zapravo samo radio.

-Naveli ste Split kao polazište pjesničkoga opusa. A kad smo već kod Splita onda se moramo prisjetiti festivalskih pjesama koje su vas obilježile, koje su dale jedan pečat za ono što će tek slijediti, za jednog Arsena kojega ćemo upoznati u punom svjetlu…

-Pa vidite,  pitanje pada baš u pravo vrijeme. Jer danas, baš danas dok razgovaramo, snima se nova ploča, novi CD Kemala Montena, mog vječnog prijatelja, adlátusa, na kojem će on imati više dueta s Gabi, Terezom, Oliverom i zajedno ćemo pjevati baš moju splitsku pjesmu Vraćam se , koja je izazvala toliko uzbune, da ne kažem panike, refleksija…

-U to vrijeme ste malo drugačije pisali, bio je to neki drugi, rekao bih (po meni) onaj pravi Arsen?

-Pa čujete istina je. Ja sam tada pisao drugačije. Bio sam što bi se reklo malo više komunikativan kod tih pjesama kao što su Kuća pored mora , Vraćam se, Kao prijatelji, Ljeto sa Irenom, Stara cura…Pa dosta sam ja toga napravio, pa i za Josipu „Krenule su lađe“ i druge. Međutim, stvari se razvijaju, idu naprijed. Možda će se nekome to činiti nazad. Baš je slavni Balašević negdje napisao, da je on sve više širio svoj krug a ja ga sužavao. Jedanput mi je rekao Jakša Fiamengo: „Dok svi nastoje proširiti svoj prostor ti ga namjerno sužavaš“. Međutim, ne! Meni je dovoljno toliko ljudi koji me slušaju. Sasvim dovoljno. Ja i kada sam mogao puniti sportske sale, a bilo je i takvih vremena, nisam htio. Sjećam se jedne davne godine u Novom Sadu, rekli su mi… „Pa doli vam je Sajmište, možemo ga prodati“. Rekao sam ne. Dajte mi kazalište. Dakle, svaka forma mora imati adekvatnu formu izvođenja. Jer neće Zagrebački gudaći kvartet sada ići svirati na Poljud. Neka idu u kazalište, neka idu u Teatrin. Međutim, stvari su se razvijale i moram reći da moj rad u primijenjenoj glazbi, kako ja nazivam rad za kazalište, film, televiziju, a napisao sam se svakakve glazbe, bilo je i doticaja s avangardom, dosta instrumentalne glazbe, to je isto tako pravilo i povratni utjecaj na mene, pa znači i na moje pjesme. Ja više nisam mogao biti onakav kao što sam bio. Mada i onda nisam bio prejednostavan. Ako sad uzmeš Kuću pored mora, Bože pa to je napisano negdje 64. godine… Pa čini mi se da je to razvijenije nego mnoge stvari koje se danas trže.

Dakle mijenjao se jesam, mijenjat ću se još i mislim da na to imam pravo. Jer ovog časa dok s vama razgovaram, ja upravo dovršavam nešto za jedan avangardni austrijski teatar iz Salzburga, Arbos. Za njih radim nešto što kažu da opet ima doticaja s folklorom, etnom, avangardom i to će se izvoditi po cijelom svijetu. Naravno da je to moralo vršiti utjecaj i na moje pjesme. Ja više nisam mogao ostati što bi se reklo bubamara, božji volek…Mijenjao sam se.

-Pjesma Vraćam se bila je definitivni raskid sa Splitskim festivalom. Radilo se o nesporazumu. Onda ste 1969. rekli : Nikada više! Jeste li uistinu toliko ranjivi ili pak samo dišpetožast?

-Pazite, ja se nisam vratio na Festival, ali sam u Splitu mnogo radio. Za mene mnogo! Jer ja nigdje ne radim previše, nemam previše koncerata jer inače ne bi bilo mog autorskog rada. Netko mora sjediti kući i pisati, ponekad čak i po 18 sati. Ali, recimo, baš ovih posljednjih godina, čak i ovih nevoljnih mučnih deset godina kad je bilo najdelikatnije raditi imao sam svoje najljepše trenutke u Splitu, krasne koncerte u splitskome teatru, pa večer šansona u teatru, pa onda tri puta zajedno s Gabi u Dioklecijanovim podrumima, na prostoru Gripa…Zapravo kad sve to zbrojim, to bi ispalo jako mnogo. I mogu reći baš u tom vremenu delikatnih komunikacija, koje su me također stavljale u delikatan položaj, ja sam zapravo svoja najljepša iskustva vukao iz Splita. I doći ću ponovno u Split s Gabicom sredinom rujna i vrlo se radujemo. Napravit ćemo koncert u kazalištu. A čujte dišpetož? Ja uvijek kažem: ja sam osjećajan, ja nisam osjetljiv. Mene na kraju krajeva baš briga, ali da me stvari rane - rane me! Jer pazi, ako tamo u Splitu pjevaš pjesmu koju sam pisao negdje u Rusiji, u snijegu: Ovo mi more više znači, ti će mi ljudi  više dati, a oni maltene pripremaju za Gina Paolija i za mene jedan onako amaterski linč, pa je li čovjek onda mora biti zadovoljan? A onda ja samo mogu reći: Gospodo zabavljajte se, upravo odlazim!

Dakle to nije bio prekid sa Splitom i splitskim duhom ali bio je s festivalskim duhom koji je osobito u tom vremenu bio insistirajući i dosta površan. A ja nisam s tom pobjedom nikoga ugrozio. Pjesma je u nacionalnom dijelu natjecanja od žirija bila nagrađena, a u konačnom, međunarodnom, samo je bio nagrađen Nikica Kalogjera s Terezom i pjesmom, Nono, moj dobri nono. Prema tome, nisam nikoga ugrozio. Valjda je dio publike mislio da ja na taj način oduzimam nekome mogućnost da on bude prvi. Ne, nije!

-Kuća pored mora, koliko Vam ta pjesma znači? Znači li Vam ono što i nama, ogledni primjer vrhunskog djela s predznakom zabavna glazba?

-Da…Vidite, opet ovako razgovaramo o nekakvoj srodnoj stvari. Naime, šibenska klapa Bonaca, vrlo često želi pjevati moje stare pjesme pa su zaželjeli pjevati sad i Kuću pored mora. Ja sam im to napravio. To nije jednostavno, to nije klapaška pjesma, ali sam im napravio jednu modernu fakturu pratnje…Oni će si dati truda i za idući CD pa će se Kuća pored mora naći i u toj verziji. Slovenska kasetna produkcija je objavila cijeli CD instrumentalnih verzija mojih najpoznatijih pjesama, isto s naslovom Kuća pored mora. Dakle, ne mogu se od nje otresti. Na sreću,  napisao sam toliko drugih stvari. Jer ima ljudi koji su naprave jednu stvar i ciao ragazzi! Međutim ja sam samo za Split izbrojio 15, s tekstovima između dvadeset i trideset numera. Ne zaboravite da sam pisao za Split tekstove kao što su Maškare, Veslaj, Vinčanje, Kako živi moja kala…A Moj brat, to smo zaboravili…Prema tome, ostavio sam jedan prilični, zamjetan opusić u Splitu, a za svoj CD koji upravo pripremam i koji će nositi naziv „Ljubavni film strave i užasa“, snimit ću pjesmu Kao prijatelji.
 

Salon odbijenih

-Zašto baš tu pjesmu?

-Zato jer se ona ne nalazi ni na jednom mom CD-u i želim ju imati. Želim je sačuvati. Isto kao i moju prvu pjesmu „Onaj dan“ s kojom sam se kao kantautor  pojavio, a to je opet bio Split' 63., i s kojom nisam ušao u finale. Ni ona se isto ne nalazi ni na jednom nosaču zvuka, pa i nju bih isto tako želio obnoviti, jer vidim da su prošle tolike godine, tolike pjesme, a da i ove još izdržavaju pod teretom vremena novih ukusa i novog estradnog glazbenog terora.

-Bez obzira na sve vaše glazbene uspjehe koji se s ove vremenske distance čine normalnima i velikim, ni Vama nije baš u početku sve išlo glatko. Recimo, Moderato cantabile, sjajna pjesma bez koje se Vaš autorski opus ne može ni zamisliti bila je odbijena, pa i neke druge danas poznate, antologijske pjesme?

-Pa da i to je također pjesma rame uz rame s Kućom pored mora. Ta pjesma je bila odbijena na svim  festivalima u tadašnjoj državi; u Zagrebu, Opatiji, Beogradskom proljeću…Ne, u Split je nisam slao. Bila je izvedena prvi put u siječnju 1964. godine kad smo napravili Salon odbijenih, sve ono što su nam odbacili: Nikici Kalogjeri koji je pisao sjajne stvari, ja sam pjevao tada njegov Cirkus, onda moje pjesme: Moj prijatelj, Moderato cantabile, Hegedušić, onda Milan Lentić, Špišić Gigi, onda pokojni Zvonko Golob, moj mili prijatelj, naš veliki pjesnik… Mi smo napravili taj Salon odbijenih uz podršku Vjesnika, i  tada smo te svoje stvari izveli i tako je priča krenula. Ma, odbijene su moje pjesme, recimo: Laku noć muzičari…Kad sam napisao Pijem da mi prođe vrijeme onda su je oglasili političkom pa je jedan naš ugledni kritičar koji mi je stalno pisao panegirike, rekao da ako to uđe da će on napustiti žiri, jer je to njemu imalo vonj političkoga. Onda Balada o prolaznosti koja je kasnije bila u filmu Tomislava Radića Živa istina, a do koje pjesme mi je bilo vrlo stalo, ona je isto bila odbijena, a moja prva pjesma koju sam napisao s nazivom Kod dvije lipe, to je prva koju sam napisao u Zagrebu, bila je naravno odbijena svugdje. I sad se nalazi na mom CD-u Čovjek kao ja, koji je ove godine dobio opet Porina kao povijesni album.

Prema tome, dobro tvrdite da to nije baš sve išlo lako. Onda, jedan jedini put sam slao pjesmu za Euroviziju. Jedini put! To je bila ona Ni ti ni ja, jedna od najdražih pjesama koju danas pjevam s priličnim zadovoljstvom slušatelja, nije bila primljena ovdje ni u najlokalnijem natječaju. Jer tad se išlo s natječajima po radio centrima. Ni u Zagrebu nije bila primljena, a kamoli dalje. Onda sam je poslao na Opatiju i dobila je prvu nagradu žirija kojemu je predsjedavao jedan velikan Jože Privšek. Dakle nije bilo jednostavno. Ali nije me ni briga! Ja nisam ono za truc. Ponavljam, osjećajan  jesam  ali osjetljiv nisam!

ŠALTURSKE KREACIJE

-Bojim se da ovim pitanjem ne ulazim u Vašu intimu kao autora i čovjeka. Biste li ipak mogli ovako javno izreći koje su Vaše  pjesme biografske?

-Pa vidite, to se Gabi i ja šalimo, kad god ja napišem neku vruću ljubavnu pjesmu, ona stalno pita: Otkud to, na koga se to odnosi? Baš sad imam jednu „Dva ljubljanska dana“, sad  ona pita koja su to dva dana, kad je to bilo… Gabi kao dijete na to reagira. Onda ja pola u šali i kao pola istinu, kažem da  krećem od svojih ideja i tuđih iskustva !

Pa sve je zapravo autobiografsko. Čovjek piše o sebi čitav život. Nego o kom će pisati? Ja nisam romanopisac koji može pisati o drugima i potpuno ulaziti u druge sudbine. Kad se maknem s terena najosobnijeg, onda sam kao Antej. Njega kad odvojiš od zemlje, a njegova majka je bila  Gea, onda on više ne funkcionira. Tako i ja više ne funkcioniram ako se maknem iz domene osobnoga onda to više… Jedino mogu kad radim film, televiziju i teatar…Pa napravio sam oko stotinu kazališnih predstava, Napravio sam 25, 27 filmova, pa naše najveće televizijske serije, kvantitativno govorim: U registraturi, Prosjaci i sinovi, Glembajevi, Donator, Jedrima oko svijeta, Pustolovina u Hrvatskoj…Dobro, tu se unosim u druge prirode i druge okolnosti. Recimo kao kad pišem pjesmu za Gabi ili nekom drugom, pa ja moram kao šaltur uzeti njene mjere: životne, emocionalne i fizičke, ako hoćete i trenutne, da bih mogao složiti nekome pjesmu po njegovoj mjeri i istog tog časa se odvajati od svoje osobne intime. Kažem za drugoga mogu nešto složiti. Konačno pisao sam i za Bebeka, za Srebrna krila, Kseniju Erker, Terezu, Radojku Šverko…Više ne znam za koga nisam pisao. Al’ to je druga stvar. Tu onda radim kao krojač, uzmem centimetar, onda ga mirim i kad sve fino izmirim, onda napravim što treba. Ali to onda više nisam ja, to je samo moj rukopis ili moj zanat - ali više nije moja priroda.

-Gabi se pojavljivala na filmu i to više puta. Vi niste baš to rado prihvaćali. Koliko je meni poznato bilo je to u filmu Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice i u još nekima?

-Ja sam bio u par filmova, ali to su bile epizodice. Meni je to uvijek bilo smiješno da ja to radim. Mada sam ponosan  što sam bio kod Mimice jer je to jedan izvanredan film Ponedjeljak ili utorak. Onda sam bio u jednom filmu Kad golubovi polete. Tamo sam isto nešto glumio i pjevao, onda sam se pojavio s Nedom Arnerić, mojom dragom prijateljicom u filmu  Višnja na Tašmajdanu. A Gabi je najprije pjevala u filmu H-8, Nikole Tanhofera, to je 1958. godina. Pjevala je pjesmu Sretan, sretan put, a fizički se pojavila u filmu Ljubav il’ moda, to je mislim 1959. godina. I prekrasno je izgledala! Njoj su na filmu dosta nudili, pa čak i glavnu ulogu. Ali nismo mi za to! Mi se moramo samo držati svoje ograde, držat se svog  gelendera i ići tim putem…

Eto…što ćemo dalje Gorane?

Pa valjalo bi prozboriti nekoliko riječi o Šibeniku, ako ni zbog čega drugog a onda zbog činjenice da ste tamo rođeni ali i nešto radite, Večer dalmatinske šansone, primjerice?

-Ma dobro, ja sam uvijek u Šibeniku radio što je trebalo. Dječji festival godinama, pa koliko sam radio za klape, za klape Šibenik, Bonacu, acu, acu, acu, Šubićevac, za zbor Krešimir…Gotovo najviše za djecu. I tako, imamo taj projekt koji se zove Dalmatinska šansona koji su pokrenuli gospoda Šarac i Viljac, i onda im moram biti pri ruci. Nisam tamo ni član žirija, niti želim imati ikakav utjecaj, osim kolegijalan i prijateljski, i da im baš ono nešto ne procuri u nepažnji, nešto što bi bilo ispod dostojanstva tog festivala. Zapravo to nije festival, to su večeri šansone, i to se može i mora sačuvati. Svi se tamo dobro osjećaju. Uvijek me pitaju kolege kad ćemo u Šibenik. Nema tamo ni novaca, to je samo goli entuzijazam. To je prostor u kojem se može raditi nešto što te oslobađa, u kojem nećeš biti u megmama tradicionalne galopirajuće estrade.

ProdavaČi magle

-Rekli ste da Večeri šansone nisu festival. Imamo dosta festivala, neki su dobri, neki loši, neki su bili dobri pa sad posustaju, padaju, ruše se…Kakav je Vaš sud o tome, ima li ih previše ili premalo, jesu li oni nekada bili bolji ili su ovi današnji baš ono što nam treba i što je vrijedno?

-Svako vrijeme ima svoj tip zabavljanja. Onda su bili onakvi festivali. Glazbeno gledano, vrlo ozbiljni. Vrlo ozbiljni, znate! Zato što još novac nije bio u igri. Mi smo samo kao djeca išli po tome. Ali tu su bili ljudi koji su radili, recimo samo slovenska ekipa, kad ti uzmeš jednog Privšeka, Rijavca, pa Sepea, Atti Sosa, Juru Robežnika –samo s te strane. Pa, ako uzmeš recimo naše ljude, uvijek moramo reći Nikica i Stipica, i nikada da se to minorizira, unatoč njihovim različitostima u poslu. Onda konačno sa zagrebačke strane Milutin Vandekar, Mahalup, braća Koerbler pa nešto i mi svi zajedno. I Split je imao također svojih autora vrlo visoke kvalitete. Sad se stvar izmijenila. Ima dosta ovih vještaka, kao što ima masu prodavača magle koji je vješto prodaju. Maglu se uvijek da prodati dobro i tu sve skupa ide ususret novcu… Ma ima naravno uvijek darovitih ljudi koji bljesnu tu i tamo. Ali, ako ti jedan narod isključivo hraniš kupusom, on za par godina neće uopće znati da postoji meso. To mislim o tome.

-I za konac našeg razgovora recite mi nekoliko riječi o Vašim knjigama, bilo ih je dosta, počeci su bili splitski, a čini se da će se Split i u ovoj Vašoj dobi pojaviti kao mjesto jednog novog književnog početka?

-Počeo sam u Splitu u Vidiku pa onda i u Poletu. Tu mi je prve korake pomagao učiniti, protežirao me Zlatko Tomičić, naš izvanredni pjesnik i veliki stradalnik u okolnostima svoje vlastite države ili zemlje, što znači da se odnosi na prošlu i sadašnju, i onda Zvonimir Golob koji je vidio da ja pišem, vidio je moju pjesmu Ne daj se Ines. To je  ostavilo dosta dojma. I onda su me počeli nagovarati, u prvom redu Zvonko, daj piši, napravi knjigu… Jednom mi je Oskar Davičo rekao: Arsene, ako te primi ruka, u jednom danu je napiši. I onda sam išao malo po malo slagati, onda sam došao do Broda u boci. Skupilo se tu nekih trinaestak knjiga, jedna u Šibeniku koja nosi naslov Slatka smrt, jedna koja nosi naziv Kiša, onda Narodne pjesme, Hotel Balkan…da bih došao do 14-e knjige koja nosi naziv Čagalj i bit će objavljena u Splitu. Sve u šali…