U običnom životu za oktavu je bio tiši od nasrtljivaca bez talenta. Privatnim životom nije punio novinske stupce i naslovnice, ali je uspio radeći na sebi svoj izniman autorski i vokalni potencijal kapitalizirati u nešto što je daleko vrjednije od zahuktalog rotacijskog stroja sa žutom bojom – a to su pjesme s antologijskom markicom; od onih s dalmatinskim timbrom pa sve do svjetskih evergreena koje je svojedobno snimio na engleskom i talijanskom jeziku


U nizu zvučnih imena hrvatske zabavno glazbene scene s konca šezdesetih godina prošlog stoljeća, dolazak Đanija Maršana u svijet glazbe, površnim se promatračima mogao učiniti tek kao usputna pojava. Bilo je to vrijeme kad je naizgled gotovo sve na domaćoj estradnoj sceni bilo dovedeno do savršenstva. Ali on će ubrzo svojim pjevačkim, a potom i autorskim potencijalom, dokazati kako ima što ponuditi.

Iznimne kreativne mogućnosti, sugestivna atmosfera koju je svojim glasom donosio na sceni, nisu mogli proći nezapaženo kod publike. Posebice kod glazbenih znalaca. Maršan pripada onoj sretnoj generaciji, stasaloj šezdesetih, koja se sa strašću napajala onodobnim pjesmama svojih uzora: Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Roya Orbisona – te gotovo prihvaćala sve što je dolazilo s bogate sanremske pozornice. Logično je bilo (na početku) slijediti i osloniti se na te trendove. Nakon uspješne „karijere“ po zadarskim plesnjacima, s gitarom u ruci kao neizostavnim dijelom mladenačke prtljage, uspio je 1969. godine snimiti i prvu samostalnu ploču, na kojoj se nalazila pjesma tek pristigla sa San Rema, a zvala se Quando l’amore diventa poesia, u izvedbi čarobne Oriette Berti i Massima Ranierija, koji je bio u pjevačkome usponu. Đani ju je odmah prepoznao, bila je bliska njegovom temperamentu i glazbenom osjećaju pa ju je prepjevao kao Kad ljubav postane poezija.

Djani i Meri Cetinić na turneji

I pjesma se „uhvatila“. Onako, pošteno! Jer je imala sve što istinskom pjevaču omogućava uspješno predstavljanje. A šteta je što se u domaćoj glazbenoj teoriji i terminologiji „izgubio“ izraz interpretator, jer bi on u potpunosti pristajao Maršanu koji svojim vrhunskim tumačenjem pjesme lako nalazi put do slušatelja, gradeći od trominutnih malih glazbenih djela sjajne kreacije. I kao dokaz toj tvrdnji mogao bih ovoga trena podastrijeti niz pjesama (od kojih većina imaju autorski rukopis) od skladbe, teksta i na koncu interpretacije. Primjerice, vrlo sugestivne kreacije: Ja te volim, Suza na Škoju, Lumin, pa Vrime grozja, Kad mendule procvitaju…A tek Prozor prema zalazu! Sve su to pjesme koje imaju sjetan, nostalgični prizvuk, osjećajnost koja se tako snažno razaznaje kod portugalskog saudadea i fada, a opet imaju onu pjevljivost i dramski naboj karakterističan kod Aznavoura i mediteransku, dalmatinsku ljepotu koju nosi u sebi. To je sve skupa Đani Maršan u kantautorskom izdanju. A kad smo već kod kantautorstva, za koje ne nalazim prikladan hrvatski izraz, ono je u općem i konkretnom primjeru nedovoljno valorizirano, ne daje mu se značenje kao u drugim zemljama, kao kategoriji iznad ostalih. Glazbeni izričaj koji njeguje Maršan ujedno je i njegova životna i umjetnička filozofija – i jedino kroz tu i takvu optiku možemo ga promatrati kao čovjeka i glazbenika. I još bi valjalo naglasiti jednu bitnu ljudsku karakteristiku Đanija, a ona se odnosi na činjenicu, da je u običnom životu za oktavu bio tiši od nasrtljivaca bez talenta. Privatnim životom nije punio novinske stupce i naslovnice, ali je uspio radeći na sebi svoj izniman autorski i vokalni potencijal kapitalizirati u nešto što je daleko vrjednije od zahuktalog rotacijskog stroja sa žutom bojom – a to su pjesme s antologijskom markicom; od onih s dalmatinskim timbrom pa sve do svjetskih evergreena koje je svojedobno snimio na engleskom i talijanskom jeziku. Kod No more bio je jednako kvalitetan kao i kralj Presley. Bez pretjerivanja, ali je sačuvao svoju pjevačku osobnost, što je pohvalno i značajno. Isto bi se moglo reći za sjajne izvedbe talijanskih kancona, poput Endrigove Terese ili Baglionijeve Notte di natale. To internacionalno štivo svojevremeno tiskano na nosačima zvuka podsjetilo nas je kroz nekoliko desetaka naslova na sjajne trenutke, ne samo Đanija kao umjetnika, vrhunskog interpreta i autora – već i na ono što smo zaboravili. A zaboravili smo da je uvijek bilo dobre glazbe i oduvijek je bilo vrsnih tumača najljepše umjetnosti. Kroz protekla četiri desetljeća Đani Maršan je dao golem doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Od njega očekujemo neku novu Djevojku s juga, novu Mendulu, Ribara…I Adio, ali samo kao naslov pjesme! U punoj pjevačkoj i autorskoj zrelosti očekujemo od njega nove napore, nove kreacije. Ljudi poput Đanija potrebni su hrvatskoj glazbenoj kulturi isključivo iz razloga što je sve manje onih koji su glazbi spremni podariti nešto više. Za neke prolaznike glazba je tek usputan unosni biznis koji traje jedno ljeto dok se ne otkrije varka. Zato nam je važan Đani s naslovom prve pjesme Kad ljubav postane poezija, koji bismo u konkretnom slučaju nakon četiri desetljeća mogli s pravom preinačiti u Kad glazba postane poezija – što je zapravo isto.

Đani Maršan, hrvatski glazbeni umjetnik, rođen je 23. lipnja 1944. godine u Zadru. Nakon završene Srednje pomorske škole u Zadru. Kao časnik trgovačke mornarice plovio je dvije godine, a 1969. godine diplomirao je na Višoj školi za vanjsku trgovinu u Zagrebu. Aktivno govori engleski, talijanski, a služi se njemačkim, ruskim te albanskim (arhajskim) jezikom. Do sada je snimio i izdao tridesetak malih ploča, deset albuma (LP) te pet CD-a. Osim na hrvatskom, snima na engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Autor je glazbe i stihova za više od osamdeset skladbi. Više puta je nagrađivan, poglavito od stručnih ocjenjivačkih sudova, na domaćim festivalima (Zagrebfest, Festival zabavne glazbe Split, Melodije hrvatskog Jadrana, Melodije Istre i Kvarnera, Dalmatinska šansona Šibenik) i međunarodnoj sceni: 1972 godine Pariz (Grand Prix de Paris international)–nagrada akreditiranih novinara, 1974. godine Dresden (International Schlager festival) – 1. nagrada publike, 1978. godine Rostock (Festival menschen und mehre) – 2. nagrada stručnog ocjenjivačkog suda. Nastupao je diljem svijeta, više od 60 puta u SAD, trinaest puta u Australiji, tri puta u Novom Zelandu, dvanaest puta u bivšem DDR-u, šest puta u bivšem SSSR-u, te na brojnim gostovanjima po zapadno-europskim zemljama. Od brojnih gostovanja diljem svijeta valja istaknuti nastup u poznatom hotelu Plaza u New Yorku, u Atlanti (SAD) u povodu 100-e obljetnice Coca Cole, u čuvenom berlinskom Friedrichstadt Pallastu, dvorani Bobino, hramu francuske šansone u Parizu te u dvorani Teatro Ariston u San remu, gradu najstarijeg festivala zabavne glazbe u Italiji. Od 1996-1999. godine obnaša dužnost ministra savjetnika u Veleposlanstvu Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom malteškom Redu. Od 1999-2000. godine obnaša dužnost konzula (područje kulture) u Generalnom konzulatu u Trstu. Godine 2006. obnaša dužnost konzula RH u Perthu (Australija). Nositelj je odličja: Red danice hrvatske s likom Marka Marulića. Red Sv. Grgura (EQVITEM COMMENDATOREM ORDINIS SANCTI GREGORII MAGNI) – Sv.Stolica, Križ Komendatora (CRUCEM COMMENDATARII). S.M.O.M.


 

ĐANI MARŠAN

ZLATNA KOLEKCIJA

Đani Maršan zasigurno pripada onoj generaciji hrvatskih glazbenika koji su svojim upečatljivim interpretacijama i pjesmama koje traju gotovo četiri desetljeća dali velik obol hrvatskoj glazbi kao ličnosti, ali prije svega kao pjevači i autori. Zadarski kantautor u svojoj je glazbenoj zbirci okupio nisku prekrasnih skladbi koje su na festivalskim pozornicama ovjenčane nagradama stručnog suda, ali i publike. Publika ga ponjaviše pamti po sjajni interpretacijama skladbi “Adio”, “Prozor prema zalazu”, “Ja te volim”, “Kad mendule procvitaju”, “Zadar u mom srcu”, “Umrli su kapitani”, ali i po domoljubnoj pjesmi “Bože, čuvaj Hrvatsku”, koja je postala jedan od simbola hrvatskog naroda, no koja nije uvrštena na ovu kompilaciju, a razloge tomu nam je u intervjuu koji slijedi objasnio sam Đani

O samoj ličnosti i glazbi ovog vrsnog autora krasan predgovor ovom izdanju napisao je novinar Goran Pelaić iz kojeg izdvajamo: “Maršan pripada onoj sretnoj generaciji, stasaloj šezdesetih, koja se sa strašću napajala divnim onodobnim pjesmama svojih uzora: Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Roya Orbisona – te gotovo prihvaćala sve što je dolazilo s bogate sanremske pozornice. Šteta je što se u domaćoj glazbenoj teoriji i terminologiji „izgubio“ izraz interpretator. Taj izraz u potpunosti bi pristajao Maršanu, koji svojim vrhunskim tumačenjem pjesme lako nalazi put do slušatelja, gradeći od trominutnih malih glazbenih djela sjajne kreacije. Đani je autentični predstavnik “dalmatinske, mediteranske balade”.”


Koliko je Vama kao autoru velikog broja pjesama i čovjeku koji je u gotovo 40 godina karijere otpjevao toliko lijepih pjesama bilo teško sastaviti jednu ovakvu kolekciju?

“Ja sam svoju prvu pjesmu snimio davne 1969. godine, tako da sam u ovom poslu gotovo 40 godina i doista mi je bilo teško odabrati pjesme koje bi uvrstio na ovu kompilaciju. Sa ove 44 odabrane pjesme želio sam postići nešto što je jako teško, a to je da me posluša i mlađa generacija. Želio sam prije svega da današnja publika ne gleda na mene kao na pjevača koji je pjevao za njihove mame i bake. Zato sam u ovom opusu naglasak stavio na novije pjesme, odnosno na ono što sam radio u posljednjih 15 godina. Možda će mi netko zamjeriti što se na ovoj kompilaciji ne nalaze neke pjesme koje su karakteristične baš za mene i moje ime, poput pjesama iz mog domoljubnog opusa, no ja se osobno nadam da ću imati priliku napraviti i jedan takav CD gdje ću okupiti pjesme tog profila, možda i sa nekim drugim kolegama. Ovaj izbor napravio sam u najboljoj namjeri da se publici predstavim kao čovjek koji se 40 godina bavi glazbom.”

Kompilacija donosi velik broj festivalskih uspješnica, pjesama koje su promovirane na raznim festivalskim pozornicama i tamosu osvajale nagrade?

“Da, većina pjesama na ovoj kompilaciji su festivalske uspješnice, koje su osvojile brojne nagrade, posebno pjesme sa festivala Melodije Istre i Kvarnera, na kojem se redovito pojavljujem posljednjih 15-tak godina. Tu je i nekoliko dueta, ali žao mi je što nema nekih desetak pjesama koje su mi iznimno drage, a koje jednostavno nisu stale na CD. Ja sam snimio puno pjesama i na nekoliko svjetskih jezika, no nisam niti jednu takvu pjesmu uvrstio na ovu kompilaciju.”

Ipak tu je pjesma Đorđa Novkovića “Sama si” koju ste pjevali u Parizu, na festivalu Grand Prix de Paris International de la Chanson, gdje ste osvojili jednu lijepu nagradu?

“Da, to je jedna prekrasna pjesma koju sam u Parizu pjevao na francuskom i dobio sam nagradu akreditiranih novinara koji su se oduševili pjesmom i mojom interpretacijom, te su mi svojevoljno dali tu novinarsku nagradu.Ta pjesma mi je osobno jako draga, no nažalost nemam francusku verziju te skladbe koju sam pjevao u hramu francuske šansone Music Hall “Bobino”, na što sam osobno ponosan, jer svakom Francuzu je ova dvorana, koja je puno manja od slavne Olympije, pravo srce šansone, jer tu su najveći francuski šansonjeri ostvarili najupečatljivije interpretacije svojih djela. Zato sam uvrstio hrvatsku verziju ove pjesme i mislim da to nije nimalo loš potez. Pjesma je lijepa i dobra, a na neki način me povezuje sa našim velikim autorom kakav je bio Đorđe Novković”.

Vi ste jedan od rijetkih glazbenika koji se okušao i u diplomaciji, da li se planirate ponovno okušati u tom poslu i kakvu poveznicu ustvari imaju glazba i politika?

“Imao sam tu sreću da sam kao predstavnik svoje države radio u diplomaciji u Vatikanu, Trstu, australskom Perthu. Bio je to jedan lijep period mog života i volio bi ga ponoviti. Ukoliko ponovno stigne neki poziv vjerujem da ću ga prihvatiti. Ono što moram ovdje naglasiti je to da mnogi povezuju diplomaciju sa čistom politikom iako to u stvarnosti nije tako. Naravno da je diplomacija dio politike, ali to je toliko različit dio od poimanja politike kod nas jer vi u diplomaciji predstavljate svoju zemlju neovisno o tome kojoj stranci pripadate. Vi predstavljate politiku svoje države, ali tu su vrlo važne i neke druge stvari poput činjenice da za taj posao morate biti obrazovani, govoriti nekoliko svjetskih jezika, morate se znati ponašati. To je posao kao i svaki drugi, a to što sam ja ponajprije glazbenik samo mi je pomoglo tijekom mog boravka u diplomaciji.”

Planirate li nekim velikim koncertom obilježiti četrdeset godina glazbenog djelovanja?

“To mi je moram priznati neostvarena želja da napokon dobijem mogućnost, da sa skupinom vrsnih glazbenika, napravim jedan cjelovečernji koncert, kojim bi kasnije obišao cijelu Hrvatsku po kazališnim kućama i koncertnim dvoranama. Želja mi je da sve ono što nisam uspio pokazati kroz ovaj CD pokažem uživo na koncertu jer upravo na jednom takvom koncertu čovjek može doživjeti neopisive emocije, može komunicirati s publikom, a i publika pjevača drugačije doživi kada ga sluša uživo nego kada pusti snimku. Ako mi se ostvari ova moja želja, mislim da će jedan takav koncert na najbolji mogući način zaokružiti moj glazbeni put.”

                                                                                                                      Croatia Records