U običnom životu za oktavu je bio tiši od nasrtljivaca bez
talenta. Privatnim životom nije punio novinske stupce i naslovnice,
ali je uspio radeći na sebi svoj izniman autorski i vokalni
potencijal kapitalizirati u nešto što je daleko vrjednije od
zahuktalog rotacijskog stroja sa žutom bojom – a to su pjesme s
antologijskom markicom; od onih s dalmatinskim timbrom pa sve do
svjetskih evergreena koje je svojedobno snimio na engleskom i
talijanskom jeziku
U nizu zvučnih imena
hrvatske zabavno glazbene scene s konca šezdesetih godina prošlog
stoljeća, dolazak Đanija Maršana u svijet glazbe, površnim se
promatračima mogao učiniti tek kao usputna pojava. Bilo je to
vrijeme kad je naizgled gotovo sve na domaćoj estradnoj sceni bilo
dovedeno do savršenstva. Ali on će ubrzo svojim pjevačkim, a potom i
autorskim potencijalom, dokazati kako ima što ponuditi.
Iznimne kreativne
mogućnosti, sugestivna atmosfera koju je svojim glasom donosio na
sceni, nisu mogli proći nezapaženo kod publike. Posebice kod
glazbenih znalaca. Maršan pripada onoj sretnoj generaciji, stasaloj
šezdesetih, koja se sa strašću napajala onodobnim pjesmama svojih
uzora: Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Roya Orbisona –
te gotovo prihvaćala sve što je dolazilo s bogate sanremske
pozornice. Logično je bilo (na početku) slijediti i osloniti se na
te trendove. Nakon uspješne „karijere“ po zadarskim plesnjacima, s
gitarom u ruci kao neizostavnim dijelom mladenačke prtljage, uspio
je 1969. godine snimiti i prvu samostalnu ploču, na kojoj se
nalazila pjesma tek pristigla sa San Rema, a zvala se Quando l’amore
diventa poesia, u izvedbi čarobne Oriette Berti i Massima Ranierija,
koji je bio u pjevačkome usponu. Đani ju je odmah prepoznao, bila je
bliska njegovom temperamentu i glazbenom osjećaju pa ju je prepjevao
kao Kad ljubav postane poezija.
I
pjesma se „uhvatila“. Onako, pošteno! Jer je imala sve što istinskom
pjevaču omogućava uspješno predstavljanje. A šteta je što se u
domaćoj glazbenoj teoriji i terminologiji „izgubio“ izraz
interpretator, jer bi on u potpunosti pristajao Maršanu koji svojim
vrhunskim tumačenjem pjesme lako nalazi put do slušatelja, gradeći
od trominutnih malih glazbenih djela sjajne kreacije. I kao dokaz
toj tvrdnji mogao bih ovoga trena podastrijeti niz pjesama (od kojih
većina imaju autorski rukopis) od skladbe, teksta i na koncu
interpretacije. Primjerice, vrlo sugestivne kreacije: Ja te volim,
Suza na Škoju, Lumin, pa Vrime grozja, Kad mendule procvitaju…A tek
Prozor prema zalazu! Sve su to pjesme koje imaju sjetan, nostalgični
prizvuk, osjećajnost koja se tako snažno razaznaje kod portugalskog
saudadea i fada, a opet imaju onu pjevljivost i dramski naboj
karakterističan kod Aznavoura i mediteransku, dalmatinsku ljepotu
koju nosi u sebi. To je sve skupa Đani Maršan u kantautorskom
izdanju. A kad smo već kod kantautorstva, za koje ne nalazim
prikladan hrvatski izraz, ono je u općem i
konkretnom primjeru nedovoljno valorizirano, ne daje mu se značenje
kao u drugim zemljama, kao kategoriji iznad ostalih. Glazbeni
izričaj koji njeguje Maršan ujedno je i njegova životna i umjetnička
filozofija – i jedino kroz tu i takvu optiku možemo ga promatrati
kao čovjeka i glazbenika. I još bi valjalo naglasiti jednu bitnu
ljudsku karakteristiku Đanija, a ona se odnosi na činjenicu, da je u
običnom životu za oktavu bio tiši od nasrtljivaca bez talenta.
Privatnim životom nije punio novinske stupce i naslovnice, ali je
uspio radeći na sebi svoj izniman autorski i vokalni potencijal
kapitalizirati u nešto što je daleko vrjednije od zahuktalog
rotacijskog stroja sa žutom bojom – a to su pjesme s antologijskom
markicom; od onih s dalmatinskim timbrom pa sve do svjetskih
evergreena koje je svojedobno snimio na engleskom i talijanskom
jeziku. Kod No more bio je jednako kvalitetan kao i kralj Presley.
Bez pretjerivanja, ali je sačuvao svoju pjevačku osobnost, što je
pohvalno i značajno. Isto bi se moglo reći za sjajne izvedbe
talijanskih kancona, poput Endrigove Terese ili Baglionijeve Notte
di natale. To internacionalno štivo svojevremeno tiskano na nosačima
zvuka podsjetilo nas je kroz nekoliko desetaka naslova na sjajne
trenutke, ne samo Đanija kao umjetnika, vrhunskog interpreta i
autora – već i na ono što smo zaboravili. A zaboravili smo da je
uvijek bilo dobre glazbe i oduvijek je bilo vrsnih tumača najljepše
umjetnosti. Kroz protekla četiri desetljeća Đani Maršan je dao golem
doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Od njega očekujemo neku novu
Djevojku s juga, novu Mendulu, Ribara…I Adio, ali samo kao naslov
pjesme! U punoj pjevačkoj i autorskoj zrelosti očekujemo od njega
nove napore, nove kreacije. Ljudi poput Đanija potrebni su hrvatskoj
glazbenoj kulturi isključivo iz razloga što je sve manje onih koji
su glazbi spremni podariti nešto više. Za neke prolaznike glazba je
tek usputan unosni biznis koji traje jedno ljeto dok se ne otkrije
varka. Zato nam je važan Đani s naslovom prve pjesme Kad ljubav
postane poezija, koji bismo u konkretnom slučaju nakon četiri
desetljeća mogli s pravom preinačiti u Kad glazba postane poezija –
što je zapravo isto.
Đani Maršan, hrvatski glazbeni umjetnik, rođen je
23. lipnja 1944. godine u Zadru. Nakon završene
Srednje pomorske škole u Zadru. Kao časnik trgovačke
mornarice plovio je dvije godine, a 1969. godine
diplomirao je na Višoj školi za vanjsku trgovinu u
Zagrebu. Aktivno govori engleski, talijanski, a
služi se njemačkim, ruskim te albanskim (arhajskim)
jezikom. Do sada je snimio i izdao tridesetak malih
ploča, deset albuma (LP) te pet CD-a. Osim na
hrvatskom, snima na engleskom, talijanskom i
njemačkom jeziku. Autor je glazbe i stihova za više
od osamdeset skladbi. Više puta je nagrađivan,
poglavito od stručnih ocjenjivačkih sudova, na
domaćim festivalima (Zagrebfest, Festival zabavne
glazbe Split, Melodije hrvatskog Jadrana, Melodije
Istre i Kvarnera, Dalmatinska šansona Šibenik) i
međunarodnoj sceni: 1972 godine Pariz (Grand Prix de
Paris international)–nagrada akreditiranih novinara,
1974. godine Dresden (International Schlager
festival) – 1. nagrada publike, 1978. godine Rostock
(Festival menschen und mehre) – 2. nagrada stručnog
ocjenjivačkog suda. Nastupao je diljem svijeta, više
od 60 puta u SAD, trinaest puta u Australiji, tri
puta u Novom Zelandu, dvanaest puta u bivšem DDR-u,
šest puta u bivšem SSSR-u, te na brojnim
gostovanjima po zapadno-europskim zemljama. Od
brojnih gostovanja diljem svijeta valja istaknuti
nastup u poznatom hotelu Plaza u New Yorku, u
Atlanti (SAD) u povodu 100-e obljetnice Coca Cole, u
čuvenom berlinskom Friedrichstadt Pallastu, dvorani
Bobino, hramu francuske šansone u Parizu te u
dvorani Teatro Ariston u San remu, gradu najstarijeg
festivala zabavne glazbe u Italiji. Od 1996-1999.
godine obnaša dužnost ministra savjetnika u
Veleposlanstvu Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici
i Suverenom viteškom malteškom Redu. Od 1999-2000.
godine obnaša dužnost konzula (područje kulture) u
Generalnom konzulatu u Trstu. Godine 2006. obnaša
dužnost konzula RH u Perthu (Australija). Nositelj
je odličja: Red danice hrvatske s likom Marka
Marulića. Red Sv. Grgura (EQVITEM COMMENDATOREM
ORDINIS SANCTI GREGORII MAGNI) – Sv.Stolica, Križ
Komendatora (CRUCEM COMMENDATARII). S.M.O.M.
ĐANI MARŠAN
ZLATNA KOLEKCIJA
Đani Maršan zasigurno pripada onoj generaciji
hrvatskih glazbenika koji su svojim upečatljivim
interpretacijama i pjesmama koje traju gotovo četiri
desetljeća dali velik obol hrvatskoj glazbi kao
ličnosti, ali prije svega kao pjevači i autori.
Zadarski kantautor u svojoj je glazbenoj zbirci
okupio nisku prekrasnih skladbi koje su na
festivalskim pozornicama ovjenčane nagradama
stručnog suda, ali i publike. Publika ga ponjaviše
pamti po sjajni interpretacijama skladbi “Adio”,
“Prozor prema zalazu”, “Ja te volim”, “Kad mendule
procvitaju”, “Zadar u mom srcu”, “Umrli su kapitani”,
ali i po domoljubnoj pjesmi “Bože, čuvaj Hrvatsku”,
koja je postala jedan od simbola hrvatskog naroda,
no koja nije uvrštena na ovu kompilaciju, a razloge
tomu nam je u intervjuu koji slijedi objasnio sam
Đani…
O samoj ličnosti i glazbi ovog vrsnog autora krasan
predgovor ovom izdanju napisao je novinar Goran Pelaić
iz kojeg izdvajamo: “Maršan pripada onoj sretnoj
generaciji, stasaloj šezdesetih, koja se sa strašću
napajala divnim onodobnim pjesmama svojih uzora:
Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Roya
Orbisona – te gotovo prihvaćala sve što je dolazilo
s bogate sanremske pozornice. Šteta je što se u
domaćoj glazbenoj teoriji i terminologiji „izgubio“
izraz interpretator. Taj izraz u potpunosti bi
pristajao Maršanu, koji svojim vrhunskim tumačenjem
pjesme lako nalazi put do slušatelja, gradeći od
trominutnih malih glazbenih djela sjajne kreacije.
Đani je autentični predstavnik “dalmatinske,
mediteranske balade”.”
Koliko je Vama kao autoru velikog broja pjesama i
čovjeku koji je u gotovo 40 godina karijere otpjevao
toliko lijepih pjesama bilo teško sastaviti jednu
ovakvu kolekciju?
“Ja sam svoju prvu pjesmu snimio davne 1969. godine,
tako da sam u ovom poslu gotovo 40 godina i doista
mi je bilo teško odabrati pjesme koje bi uvrstio na
ovu kompilaciju. Sa ove 44 odabrane pjesme želio sam
postići nešto što je jako teško, a to je da me
posluša i mlađa generacija. Želio sam prije svega da
današnja publika ne gleda na mene kao na pjevača
koji je pjevao za njihove mame i bake. Zato sam u
ovom opusu naglasak stavio na novije pjesme, odnosno
na ono što sam radio u posljednjih 15 godina. Možda
će mi netko zamjeriti što se na ovoj kompilaciji ne
nalaze neke pjesme koje su karakteristične baš za
mene i moje ime, poput pjesama iz mog domoljubnog
opusa, no ja se osobno nadam da ću imati priliku
napraviti i jedan takav CD gdje ću okupiti pjesme
tog profila, možda i sa nekim drugim kolegama. Ovaj
izbor napravio sam u najboljoj namjeri da se publici
predstavim kao čovjek koji se 40 godina bavi
glazbom.”
Kompilacija donosi velik broj festivalskih
uspješnica, pjesama koje su promovirane na raznim
festivalskim pozornicama i tamosu osvajale nagrade?
“Da, većina pjesama na ovoj kompilaciji su
festivalske uspješnice, koje su osvojile brojne
nagrade, posebno pjesme sa festivala Melodije Istre
i Kvarnera, na kojem se redovito pojavljujem
posljednjih 15-tak godina. Tu je i nekoliko dueta,
ali žao mi je što nema nekih desetak pjesama koje su
mi iznimno drage, a koje jednostavno nisu stale na
CD. Ja sam snimio puno pjesama i na nekoliko
svjetskih jezika, no nisam niti jednu takvu pjesmu
uvrstio na ovu kompilaciju.”
Ipak
tu je pjesma Đorđa Novkovića “Sama si” koju ste
pjevali u Parizu, na festivalu Grand Prix de Paris
International de la Chanson, gdje ste osvojili jednu
lijepu nagradu?
“Da, to je jedna prekrasna pjesma koju sam u Parizu
pjevao na francuskom i dobio sam nagradu
akreditiranih novinara koji su se oduševili pjesmom
i mojom interpretacijom, te su mi svojevoljno dali
tu novinarsku nagradu.Ta pjesma mi je osobno jako
draga, no nažalost nemam francusku verziju te
skladbe koju sam pjevao u hramu francuske šansone
Music Hall “Bobino”, na što sam osobno ponosan, jer
svakom Francuzu je ova dvorana, koja je puno manja
od slavne Olympije, pravo srce šansone, jer tu su
najveći francuski šansonjeri ostvarili
najupečatljivije interpretacije svojih djela. Zato
sam uvrstio hrvatsku verziju ove pjesme i mislim da
to nije nimalo loš potez. Pjesma je lijepa i dobra,
a na neki način me povezuje sa našim velikim autorom
kakav je bio Đorđe Novković”.
Vi
ste jedan od rijetkih glazbenika koji se okušao i u
diplomaciji, da li se planirate ponovno okušati u
tom poslu i kakvu poveznicu ustvari imaju glazba i
politika?
“Imao sam tu sreću da sam kao predstavnik svoje
države radio u diplomaciji u Vatikanu, Trstu,
australskom Perthu. Bio je to jedan lijep period mog
života i volio bi ga ponoviti. Ukoliko ponovno
stigne neki poziv vjerujem da ću ga prihvatiti. Ono
što moram ovdje naglasiti je to da mnogi povezuju
diplomaciju sa čistom politikom iako to u stvarnosti
nije tako. Naravno da je diplomacija dio politike,
ali to je toliko različit dio od poimanja politike
kod nas jer vi u diplomaciji predstavljate svoju
zemlju neovisno o tome kojoj stranci pripadate. Vi
predstavljate politiku svoje države, ali tu su vrlo
važne i neke druge stvari poput činjenice da za taj
posao morate biti obrazovani, govoriti nekoliko
svjetskih jezika, morate se znati ponašati. To je
posao kao i svaki drugi, a to što sam ja ponajprije
glazbenik samo mi je pomoglo tijekom mog boravka u
diplomaciji.”
Planirate li nekim velikim koncertom obilježiti
četrdeset godina glazbenog djelovanja?
“To mi je moram priznati neostvarena želja da
napokon dobijem mogućnost, da sa skupinom vrsnih
glazbenika, napravim jedan cjelovečernji koncert,
kojim bi kasnije obišao cijelu Hrvatsku po
kazališnim kućama i koncertnim dvoranama. Želja mi
je da sve ono što nisam uspio pokazati kroz ovaj CD
pokažem uživo na koncertu jer upravo na jednom
takvom koncertu čovjek može doživjeti neopisive
emocije, može komunicirati s publikom, a i publika
pjevača drugačije doživi kada ga sluša uživo nego
kada pusti snimku. Ako mi se ostvari ova moja želja,
mislim da će jedan takav koncert na najbolji mogući
način zaokružiti moj glazbeni put.”