Puno se toga promijenilo, danas su veće mogućnosti, postoje privatni studiji, brojne radio stanice. Mi smo kao generacija stvarali, ne govorim o sebi, od Robića, Višnje, Ane Štefok,,Tonija Leskovara, Gabi, Arsen i mnogih drugi. Mi smo na neki način ucrtali put za današnje generacije. Danas nije to tako izbalansirano. Svatko može snimiti pjesmu, može postati prihvatljiva, poznata. Mislim da je naša generacija malo medijski zapostavljena. Čim niste zastupljeni na TV, onda se smatra da vas nema, da ste nestali, da ne radite taj posao…

Za početak pjevačke karijere Elvire Voća, morali bismo se vratiti u 1959. godinu, u vrijeme ekspanzije mladih pjevačkih zvijezda u Hrvatskoj. Utjecaj Radio Luxembourga i popularnih melodija koje su stizale sa scene čuvenog San Rema bio je velik. A i Zagrebački festival (1953/54) pa i Opatija (1958.) već su imali svoje hitove koji su se svakodnevno emitirali na Radio Zagrebu. Bili su popularni domaći pjevači, posebice Ivo Robić s velikim hitom „Ta tvoja ruka mala“, autora Ljube Kuntarića. Zagreb već ima scenu Varietéa (današnji Kerempuh) koju vode Viki Glovacki i Braco Reiss. Subotnje matineje znale su okupiti i do pedeset kandidata za „Prvi pljesak“, a nakon velikog uspjeha koji su postigli prvi pobjednici Zdenka Vučković i Toni Kljaković (1958.), interes je bio još i veći. Na nagovor prijateljica iz zagrebačke Tehničke škole (kemijski odjel) za nastup u Varietéu 1959. godine prijavila se i Elvira Voća, koju ćemo te godine zabilježiti kao veliko pjevačko otkriće. Pobijedila je u ženskoj konkurenciji.

-Sad mi to izgleda kao neka daleka, nestvarna bajka. Imala sam veliku želju dokazivati se u tom poslu. Sjećam se da se na Šalati održalo još jedno natjecanje pjevača amatera „Revijalne večeri večernjeg lista„ .Javila sam se i na to natjecanje i tamo sam dobila prvu nagradu u ženskoj konkurenciji, a u žiriju su bili afirmirani glazbenici Krešimir Oblak, Dragiša Dukić, Fran Potočnjak. Pratio nas je već organizirani orkestar Stjepana Mihaljinca. Pobijedila sam u ženskoj, a Vice Vukov u muškoj konkurenciji. Kao pobjednica tog natjecanja imala sam mogućnost snimiti i svoju prvu pjesmu za Radio Zagreb. Bila je to pjesma „Zvijezda je rođena“ koju je pjevala Judy Garland u čuvenom istoimenom filmu. Tad sam upoznala i mog današnjeg supruga Stjepana Mihaljinca. U to vrijeme naročita se pozornost posvećivala interpretaciji, posebno dikciji. Za to je na Radio Zagrebu bila zadužena urednica Danica Markulin. To je bilo važno, i cijela jedna generacija je na taj način i snimala pjesme, što danas nije slučaj. Jer često se susrećemo s krivom akcentuacijom, iskrivljavanjem jezika. Onda se znalo reći pjevaj tako kako govoriš, a sama melodija treba potaknuti pravi izgovor, veli pjevačica o čijoj se karijeri vrlo površno zna. Uglavnom s festivalskih nastupa, koji su je pak uvijek predstavili kao pouzdanu pjevačicu. Prvi festival je bio na Opatiji 1964. godine na kojem je izvela pjesmu „Kupi mi malo cvijeća“ autora Alfonsa Vučera. U Opatiju je stigla kao zvijezda talijanskog Cantagira, na kojemu je 1963. nastupila kao jedina inozemna izvođačica.

S lijeva na desno-gornji red: Elvira Voća s organizatorima Cantagira, u društvu s Giannijem Morandijem, s direktorom Eziom Radaellijem Donji red: Elvira Voća i Peppino Di Capri, u društvu s Adrianom Celentanom, u automobilu Cantagira s njenim umjetničkim imenom Vira Vocia

-Cantagiro bio je vrlo popularan putujući festival. Prijavila sam se na natjecanje u Veroni. Znam da je u prednatjecanju bilo oko 2,5 tisuće kandidata i naravno da sam bila presretna kad su me pozvali za sudjelovanje na tom festivalu na kojemu su nastupala velika imena; Peppino di Capri, Adriano Celentano, Little Tony, Luciano Taioli…. Gianni Ferrio mi je bio dodijeljeni kompozitor, i on mi je preko noći napravio pjesmu. Treći dan već je bila otisnuta ploča s mojom pjesmom pod nazivom Se mi voi...Svoju prvu ploču snimila sam za tvrtku Durium. U otvorenom kabrioletu i uz svog vozača, krenuli smo na turneju iz Rima prema Genovi. Na petnaestodnevnoj turneji obišli smo isto toliko gradova. U prvom dijelu nastupale su manje poznati pjevači, poput mene, a u drugom dijelu kao gosti velike zvijezde. Moji nastupi nisu prošli nezapaženo pa su mi ponudili da potpišem ugovor za snimanje, dvije ploče godišnje, ali uz uvjet da ostanem u Italiji. Kako sam ja već 1961. bila supruga Stjepana Mihaljinca, koji me je pratio na cijeloj turneji, oni su tražili da se ne objavi da sam udana, pa je Miha mene pratio kao „novinar-suradnik“. Tako su oni htjeli, a kad su saznali da je Miha i kompozitor, obojici su nam ponudili da živimo u Italiji, da će uložiti u marketing. Međutim Miha je bio zaposlen na Radio Zagrebu i nismo mogli prihvatiti tu ponudu. Vratili smo se kući, ali taj dvogodišnji ugovor je ostao. Kasnije ga nismo pokušali inicirati, ali zasigurno je to bila jedna lijepa epizoda u mom pjevačkom životu. I nije mi žao, jer sam na domaćim festivalskim scenama pjevala uistinu lijepe pjesme, od Opatije, Zagreba, Splita, Pitomače pa sve do Krapinskog festivala na kojem sam pjevala od osnutka, od 1966. do 2006. Dakle, gotovo 40 festivala, osim 1973. kada sam izostala jer sam te godine dobila moju Ivanu. S takvim kontinuitetom mogu se još pohvaliti moja kolegica Višnja Korbar, Radek Brodarec a i Ivo Robić je dugo pjevao i bio vjeran Krapini. To je ljubav za taj kraj. Rođena sam Zagrepčanka, Višnja je iz Krapine i normalno je da smo voljeli i uživali u svakom nastupu. Čak sam nekoliko pjesama potpisala kao autorica, i Višnja je imala nekoliko svojih autorskih pjesama. Sretni smo da smo to ostvarili. Uvijek s lijepim pohvalama kroz sve te godine smo bili ohrabrivani. Meni je Drago Britvić za 900 obljetnicu Zagreba napisao prekrasnu pjesmu. Bili smo suradnici, prijatelji i kumovi, i ja sam u razgovoru s njim rekla da bi mi bilo drago iz Krapine pozdraviti Zagreb. Na njegove stihove skladala sam pjesmu „ Venček za Zagreb“, veli pjevačica koja je nerado odgovorila na pitanje o današnjoj estradnoj sceni.

-Baš teško pitanje! Jer puno se toga promijenilo, veće su mogućnosti danas, postoje privatni studiji, brojne radio stanice. Mi smo kao generacija stvarali, ne govorim o sebi, od Robića, Višnje, Ane Štefok,,Tonija Leskovara, Gabi, Arsen i mnogih drugi. Na neki način ucrtali smo put za današnje generacije. Danas nije to tako izbalansirano. Svatko može snimiti pjesmu, može postati prihvatljiva, poznata. Mislim da je naša generacija malo medijski zapostavljena. Čim niste zastupljeni na TV, onda se smatra da vas nema, da ste nestali, da ne radite taj posao.