Pjevačica Gabriela Novak rođena je 8. srpnja 1936. godine u Berlinu, od majke Njemice Elizabete Reiman i Hvaranina Đure Novaka. Svi su se u njezinoj obitelji bavili pomorstvom, bili su ili kapetani ili brodovlasnici, jedino je djed bio liječnik. Otac Đuro Novak bio je inženjer brodogradnje.  Nakon Berlina, živjeli su neko vrijeme u Splitu, a potom u Hvaru gdje je počela učiti prve bodulske riječi s njemačkim akcentom. Godine 1946. nakon pogibije oca, odlazi s majkom živjeti u Zagreb. Zbog skromnih obiteljskih prilika nije mogla ići na likovnu akademiju već se kao grafičarka zapošljava u novinskoj kući Vjesnik. Kad se u Zagrebu otvorio Studio crtanog filma, radila je s pionirima zagrebačke škole crtanog filma. Bila je darovita grafičarka iz generacije Šuteja i Bisaka. U to vrijeme pjevala je i plesala u društvu «Joža Vlahović».

I dok je crtala pjevala je, pa su joj kolege dale priliku da zapjeva u crtanom filmu «Susret u snu» ili kako su ga kolokvijalno zvali «Benko kamenko». Dala je glas crtanoj djevojčici iz kamenoga doba. Njezin glas se mnogima svidio, pa je prilika uz crtački rad došla i u crtanom filmu Vatroslava Mimice «Ispektor se vraća kući». Slučaj, ili pak sretna okolnosti, baš u to vrijeme u Zagrebu je boravio maestro Bojan Adamič. Vidjevši te filmove, oduševio se glasom koji se krio iza crtanih likova. Gabi nije razmišljala o pjevačkoj karijeri, ali poziv Adamiča da nastupi na koncertu Plesnoga orkestra RTV Ljubljana nije mogla odbiti.

Prvi profesionalni nastup imala je 8. travnja 1958. godine u dvorani Union u Ljubljani, na kojemu je pjevala pjesme «Čaj za dvoje», «Mjesečina nad Vermontom» i «Que sera, sera» iz repertoara Doris Day. U Zagreb se vratila kao zvijezda.

Sljedeća bitna potvrda njezina pjevačka umijeća i popularnosti, «špica» je hrvatskog igranog filma «H-8», u kojemu je pjevala pjesmu Ljube Kuntarića «Sretan put». Ta joj je pjesma otvorila vrata pjevačke karijere. Već u siječnju 1959. pojavljuje se prvi put na Zagrebačkom festivalu s pjesmom Milutina Vandekara «Ljubav ili šala».

Gabriela Novak udala se za Arsena Dedića 28. travnja 1973. godine u Zagrebu u Draškovićevoj ulici. Njezin kum je bio poznati pjesnik Zvonimir Golob, a Arsenov Gino Paoli. Iste, 1973. godine rodio se njihov sin Matija. Gabi Novak nastupila je na svim vodećim festivalima u Hrvatskoj.  Od 1958. godine do danas ni jednog jedinog trenutka njezina karijera nije došla u krizu.



-Godinama nisam prestajala raditi, samo jedan kratki period kad sam rodila sina Matiju. Čovjeku ponekad dosadi biti stalno u žiži interesa, ponekad mi dođe da se ostavim pjevanja, tih silnih putovanja, napora. Opirem se, jer već imamo i neke godine, a i rat nas je uništio, naročito psihički. Međutim, istoga časa kad dobijem poziv da negdje nastupim, kad se odjenem i dotjeram, ja sam ponovno spremna zaboraviti sve. Čarobni je osjećaj kad ja i moja publika imamo spoj. Uvijek sam se nanovo davala.  Nikada to nije bila jeftina «šminka» i podilaženje. Bilo je to moje intimno podilaženje publici.

(G.Novak, u razgovoru s Goranom Pelaićem, Novi list 22. svibnja 1992.)

.................................................................................................................................

…Kad sam 30. kolovoza 1996. vodio veliki samostalni koncert Gabi Novak i Arsena Dedića na tvrđavi Gripe u Splitu, za mene je Gabi bila ona ista osoba iz mog djetinjstva: nestvarna, nedodirljiva, a ipak bliska. Bez obzira na niz prijašnjih susreta.

Čudnovata je osoba. Vjerojatno svjesna da je zvijezda, ali ničim to ne pokazuje. Izdržala je sve te godine i ostala na istome mjestu. I nakon pola stoljeća. Savršena interpretacije, muzikalnost, glas, poseban odabir pjesama, tekstova, pjevanje u živo, profesionalnost, odgovornost…Sve ono što ide uz vrhunsku pjevačicu.

Svaka njezina pjesma koju je pjevala otrgnuta je od zaborava: Kuntarićeva «Sretan put», Vandekarova «Ljubav ili šala», Krajačeva «Još uvijek», Kalogjerina «Vino i gitare», Cavallaro/Bigazzijeva «Duga je, duga noć», Arsenove «Pusti me da spavam», «On me voli na svoj način», «plava ruža zaborava», «Otok», «Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi», «Dok sam bila tvoja, «Kuća pored mora», «Stara cura», ili recimo Montenove «Pamtim samo sretne dane», «Nije li to ljubav bila», Vučerova «Za našu ljubav to je kraj», Novkovićeva «Hrabri ljudi» i tko bi ih sve nabrojio.

Ona pomno bira autore i pjesme. Ipak, Arsen joj je podario najljepše. Gotovo u pravilu nastupaju zajedno. U nekim trenucima su istodobno na sceni, a u nekim izdvojeno, što znači da Gabi ima reći svoju a Arsen svoju, što jedno ne obvezuje drugo. A oni i zajedno imaju što reći, tako da ih doživljavamo kao dvije osobe u jednoj, od kojih je opet svaka posebna. Imao sam prigodu to osjetiti u rujnu 2000. godine vodeći njihov umjetnički program u HNK Split.

Gabi je obilježila naše mladosti, zakucala na naša vrata u nekim našim nježnostima. Za svoje umjetničko djelovanje dobila je brojna priznanja. Godine 2006. i Porina za životno djelo.
 

Goran Pelaić, u radijskom osvrtu u povodu 40. obljetnice pjevačke karijere Gabi Novak (HR Radio Split).