Ono što je Ibricu uvijek izdvajalo iz kruga koji se zove hrvatska estrada njegova je neovisnost. Ne pripada nikakvim klanovima, nije pjevač po narudžbi, nije ničiji. Pripadao je i pripada samo svijetu pjesme, koji zna katkada biti težak, ali zato na svoj način, poput usamljena jahača, uživa pod zvijezdama. Na način kako on to zna i želi. Ibrica se mijenjao. S pjesmama, s godinama, u licu…i svaki put bi bivao boljim…

                                                                                                                                Piše: Goran Pelaić

Ono što je značio i bio Jacques Brel za francusku šansonu to bi se isto moglo primijeniti i na Ibricu Jusića na ovim našim prostorima i okvirima. Ali i nešto šire. Baš kao što je to slučaj i s Brelom…

Jusićeva šansona možda nema dramaturški ton kakav je imala kod Brella.
I relacije su posve drugačije. Jusić je sjajan interpret (to je bio i Brell) ali i sjajan pjevač (što nije bio slučaj kod slavnoga belgijskog šansonijera).

Ali ono što je bitno istaknuti i što bi možda Jusiću možda bilo milije, on je prvenstveno dubrovački pjevač. Tamo je sve započelo prije gotovo četiri desetljeća, na čuvenim Skalinama, s ponoćnim koncertima, onako za gušt, za gitaru, za prijatelje, za dušu, za brojne turiste. Skaline su bile sudbinske i sudbonosne, konstanta su u njegovu bogatom umjetničkom životu, premda je tamo počesto bio i neželjen gost (doduše od milicije ali ne i od publike). Trnovit je put prošao Ibrica Jusić dok nije postao samo Ibrica. Ali valjda je to uvijek tako kod ljudi koji imaju svoj poseban govor, koji u sebi nose nešto više od drugih. A on je to nosio. Od prvih dana. Ibrica je bio drukčiji. Još iz vremena kad je pjevao Celuloidnog pajaca, Ponoć, Još uvijek ne znam neke važne stvari…i kad je prvi put izveo Mačku ili Brelovu Nemoj ići, za koju mu je sam autor rekao slušajući ga kako to izvodi, da ima osjećaj da je pjesmu pisao za njega. Ono što je Ibricu uvijek izdvajalo iz kruga koji se zove hrvatska estrada njegova je neovisnost. Ne pripada nikakvim klanovima, nije pjevač po narudžbi, nije ničiji. Pripadao je i pripada samo svijetu pjesme, koji zna katkada biti težak, ali zato na svoj način, poput usamljena jahača, uživa pod zvijezdama. Na način kako on to zna i želi.

Ibrica se mijenjao. S pjesmama, s godinama, u licu…i svaki put bi bivao boljim. Sjećam se njegova solistička koncerta od prije nekoliko godina u splitskome HNK-u. Bio je rasprodan i gotovo sam bio siguran da ću sa svojih četrdesetak godina biti najmlađi među publikom. Ta vani se pjevaju “dance standardi”, narodnjaci najgore vrste, pjesmuljci o vrapcima i komarcima, mravima…Zar nije danas važno biti u pjevačkom poslu s dobrim poprsjem? Tko to još sluša kako se pjeva. Važno je da šušti i da je tekstopisac “uboja” onu “pravu stvar” zbog koje će raja “poludit” i dizat ruke ravno dva mjeseca.
Evergreeni nisu u modi?!

Zanijemio sam kad sam u dvorani vidio da je bilo čak i više onih koji se nisu ni rodili kad sam ja slušao Ibricu. I tad sam saznao neke važne stvari, složio kockice u svojoj glavi. Nije sve izgubljeno pobogu. Nije! Pjesme će biti sve do onoga trenutka dok bude kvalitete, dok bude vrhunskih izvođača i autora poput Ibrice. On ne bira publiku. Ona je izabrala njega. I sve je to u jednom fantastičnom skladu…Pa i pozornica na kojoj je nastupio i na kojima nastupa: jedan reflektor, crni dekor, jedan pas (uvijek), jedna gitara koja sjajno svira, dohvatljivi komad tišine i pjevač. Pa kakav! Leonarda Cohena nam je donio taj čudnovati hazarder. I ne samo njega. Publika još uvijek traži i one stare stvari od Još uvijek ne znam neke važne stvari, Mačku…
Čudnovat i tajnovit je njegov privatni život o kojemu se tako malo zna, o kojemu se više šuška o stvarima “iz pouzdanih izvora”. Ali njegov privatni život je samo njegov. I on to čuva za sebe i u sebi. I zato nam katkada podari i grč na licu i vječni osmijeh, i krik u glasu i umilne žice na gitari. I PJESMU!

I zato je sve to skupa jedinstveno, unikatno, neponovljivo, po bilo kojim mjerilima u rangu sa svjetskim izvođačima. To sve zajedno: i lik, i boje, i zvuk, i glas i ta čudnovata autorska atmosfera koju stvara oko sebe ima svoje ime : Ibrica! Sve ono što je napravio, što je donio iz Dubrovnika, iz Pariza, što je uzimao i davao – vrijedno je divljenja i neponovljivo. I zato je dobro što hrvatska estrada ima jednog Ibricu, dobro je što ga svijet ima, dobro je što još uvijek u ponoć ljeti na Skalinama započinje svoj koncert s pjesmom Ponoć. Ta Ponoć bi mogla simbolizirati i mrak koji već dugo natkriljuje estradno nebu s Istoka i sa Zapada. Pjevajući je, Ibrica nam daje jasan signal: ako brod tone, dovoljno je i nekoliko slamki za spas, pa makar se one zvale Radojka, Tereza ili Ibrica. Svejedno je. Važno je da brod brodi a ne tko sačinjava posadu. Jer, uvijek će se naći neko ime, neka lanterna koja će zasjati punim sjajem (poput IBRICE) i ocjena za ukupan dojam bit će ipak prolazna za sve ono što se u matičnim knjigama vodi pod nazivom hrvatska estradna scena.A recept za jednu tako uspješnu karijeru nije samo bogomdan. Ibrica je oduvijek učio i uzimao od najboljih, filtrirao je to u sebi i darivao ljudima kroz pjesmu koja je bivala boljom.

Valjalo bi nešto pripisati i publici koja ga je bodrila proteklih desetljeća.