Imao sam izuzetno zadovoljstvo i čast poznavati jednog od najvećih hrvatskih pjevača-Ivu Robića. Naše poznanstvo datira još od 1965. godine. Tijekom dugog novinarskog staža objavio sam 13 velikih tekstova i 7 posebnih jednosatnih radijskih emisija u hrvatskom Sinatri-kako su ga zvali. Od svih tih tekstova, izdvajam ovaj, objavljen u dnevniku Slobodna Dalmacija, 11. ožujka 2000. godine u povodu smrti velikana pjevačke scene. To gotovo sigurno nije moj najbolji razgovor s Robićem, ali ću se u drugim tekstovima osvrnuti na njegov silan doprinos hrvatskoj pa i svjetskoj glazbenoj kulturi…

Na vijest o smrti najslavnije portugalske pjevačice fada Amálie Rodrigues, koja je umrla prošle godine u Lisabonu, prvi ministar Portugala Antonio Gutteres proglasio je tri dana žalosti. Time su Portugalci željeli pokazati koliko cijene prave umjetnike.

Vijest o smrti zasigurno najvećega hrvatskog pjevača Ive Robića nije ni približno slično doživljena i niti se može očekivati da se na takav način odužimo simbolu hrvatske zabavne glazbe. Različite informacije, različiti način tretiranja u radijskom i televizijskom programu, pa i u tisku, pokazatelji su kako u sveopćem siromaštvu zabavno-glazbenog izričaja u nas, ogoljenom do prostakluka, ne uspijevamo prave vrijednosti u pravom trenutku prikazati onakvima kakve one jesu. Dakle, sa scene je otišao jedan veliki pjevač, jedno veliko ime hrvatskog estradnog neba.

Tko je Ivo Robić? U matičnim knjigama koje se vode u Garšenici kod Bjelovara, pod rednim brojem 6, za godinu 1923., piše da je 28. siječnja rođen Ivo, sin Stjepana Robića, pisara kod suda, od majke Marije rođene Legin. Tako piše u knjigama. Ono što je Robić napravio idućih desetljeća, bit će zapisano zlatnim slovima u nekim drugim knjigama koje će tek trebati ispisati slovima i brojkama. Ako su brojke mjerilo nekih vrijednosti, onda one zasigurno govore da se radi o najtiražnijem hrvatskom pjevaču svih vremena. Točnu brojku nikada nije doznao ni sam Ivo. On je samo snimao i snimao, za domaće i svjetske diskografske kuće. Radi se o milijunskim nakladama. Brojke, dakle, govore da je i svijet prepoznao jedan izniman pjevački potencijal.

Ivo je želio postati pravnik ili nogometaš. Na svu sreću, nije, jer se rano počeo zanimati za glazbu. Ona mu je značila sve u životu. Prve snimke nije napravio ni 1945. ni 1947. kako se ponegdje navodi. Nastale su prije, u tadašnjoj Državnoj krugovalnoj postaji u Zagrebu, baš u isto vrijeme, 1944., kad je započeo sa skladateljskom karijerom Nenad Grčević (Amor i psiha). Sudjelovanje Robića u kulturnom i zabavnom životu NDH nije prošlo bez posljedica. Nakon rata, njegove ploče, kao i ploče mnogih drugih pjevača iz vremena NDH, upotrijebljene su kao "smjesa" za snimanje novih ploča, a obično su to bili vojni zborovi i koračnice koje su u to doba bile "moderne".

Vrlo brzo, silom prilika, Robić se vraća na pjevačku scenu. I to u velikom stilu. Snima najprije za Radio Zagreb, a potom i za mnoge druge radijske postaje. Dakako, i za novu diskografsku kuću Jugoton.

Velike uspjehe Robić je imao i na festivalima. Na prvom i najstarijem našem festivalu Zagreb, održanom u siječnju 1954., nastupila su samo dva pjevača, i to Vali Hohnjec (Rajka Vali) i Ivo Robić. Te godine rodio se vjerojatno najveći domaći hit, pjesma Ljube Kuntarića Ta tvoja ruka mala, koju je Robić otpjevao sjajno. Od tada, sva vrata su mu bila otvorena. Nastupio je na svim našim festivalima, od Zagreba, Opatije, Krapine, Splita... U međuvremenu, snimio je za Polydor čuvenu pjesmu Morgen, koja je početkom šezdesetih bila veliki svjetski hit. Snimljena je i prodana u gotovo dva milijuna primjeraka, na više jezika, a golemu popularnost imala je i u Americi.

Gotovo možda ništa od tog velikog uspjeha ne bi bilo da nije bilo njegove Marte, njegove vječne i jedine ljubavi. S Martom Goleš upoznao se još za ratnih dana, a brak s tom iznimnom ženom sklopio je u Zagrebu 18. travnja 1946. godine. Ona je bila uz njega do posljednjeg trenutka, bodrila ga. Njihov život mogao bi se opisati kao život iz bajke. Živjeli su u Ičićima, blizu Opatije. Tako je Robić, poput Ljube Kuntarića, velikog skladatelja iz Međimurja, svoj mir našao u blizini mora. Marta i Ivo obožavali su more. Ako u stihovima pjesama ima istine, onda je Robićeva pjesma Samo jednom se ljubi "skrojena po mjeri" njihova zajedničkog života.

O Ivi Robiću bi se mogla napisati knjiga. Njegov je život bio bogat. Pjevački još i bogatiji. I teško je nabrojiti sve pjesme preko kojih su ga upoznale mnoge generacije: More, moje Jadransko more, Znam da pripadaš drugome, Kao prije (Come prima), Bijela ruža, La paloma, Serenada Opatiji, Golubovi, Tebi grade moj, Meksiko, Adios amigo, Stranci u noći, Zbog čega te volim, Bregovi su ostali za nama, Septembar, Sedamnaestgodišnjoj, Cuore in grato, Rot ist der Wien, Amor i psiha, Odavde do vječnosti, Sheila, Blue Spanish eyes... Bezbroj pjesama.

Robić nije samo pjevao, on je i skladao, a pjesme su mu se izvodile na gotovo svim kontinentima. Apsolutni je rekorder po broju snimljenih nosača zvuka u nas. Njegov sjajan glas, posebno dikcija, školski su primjer kako bi valjalo pjevati i tko bi trebao pjevati. Robić je bio razočaran stanjem u našoj zabavnoj glazbi. Dobitnik je brojnih priznanja. U svojoj kolekciji imao je i nekoliko pravih zlatnih ploča. S nekim priznanjima se čekalo i nikada neće stići na njegovu adresu. Međutim, sadržaj jednoga golemog bogatstva ostat će narodu, jednoj kulturi, kulturi pjevanja kao spomenik i narodu i čovjeku. Toliko je za glazbenu baštinu ostavio, hrvatski Sinatra Ivo Robić.

Ostaje samo još da se 13. ožujka posljednji put oprostimo od ovog velikog pjevača, ali ne i od njegovih pjesama koje su gotovo šezdeset godina prisutne na ovim prostorima, što je ponovno jedan nezabilježeni rekord.
Po svemu pamtit ćemo ga kao skromna čovjeka, koji je cijeli život bježao od nepotrebnog publiciteta, vjerujući uvijek kako postoji ono sutra.