Vela Luka zasigurno je mjesto koje je dalo najviše pjevača zabavne glazbe u Hrvatskoj. Dakako, ako se uzme u obzir broj stanovnika, od brojnih klapa: “Greben”, “Ošjak”, “Vela Luka”, od Meri Šeparović, Olivera Dragojevića do Jasne Zlokić… I dok je nekima trebalo dosta vremena da bi došli u društvo poznatih i priznatih, Jasni Zlokić je od Prvog pljeska održanog u Sisku 18. prosinca 1981. godine do prvog festivalskog uspjeha trebalo tek nekoliko mjeseci. Kao pobjednica natječaja mladih pjevača Hrvatske Moj prvi uspjeh ’81 odmah je dobila “vizu” za nastup na Splitu’82, koji je u to vrijeme bio najprestižniji festival u Hrvatskoj. Imala je sreću da je i u Sisku i na Splitu pjevala pjesme istaknutog skladatelja Zdenka Runjića.

-Čini mi se da je jučer to bilo, a evo već je prošlo više od dvadeset godina. Kad danas razmišljam o tim počecima, o prvim pjevačkim iskoracima, mislim da je ipak presudno bilo to što sam se pred strogom splitskom publikom predstavila s pjevački vrlo zahtjevnom pjesmom Zdenka Runjića “Nina, nana”. Ta mi je pjesma omogućila da pokažem što sve mogu uraditi sa svojim glasom. Sam nastup na splitskim Prokurativama u vrijeme mojih početaka bio je san mnogih pjevača. Teško, se dolazilo do te pozornice. U svakom slučaju tu šansu gledajući s distance od, eto gotovo 26 godina, nisam prokockala. Dobro, zna se što je tada na Prokurativama prolazilo, a premda je pjesma “Nina, nana” bila izvrsna, morala sam se zadovoljiti s nagradom za najuspješniju debitanticu.

Ali, i to je bilo dovoljno da na neki način silovito krene moja karijera. Počele su stizati ponude sa svih strana, a moram priznati da me je tadašnji tisak pošteno podržao. Valjda su svi osjetili tu moju silnu želju da pjevam, onako iz duše.

Nikada karijeru nisam stavljala ispred privatnog života ali sam željela doći do cilja koji sam sebi postavila. A u ovom poslu katkada nije dovoljno imati samo dobar glas, potrebno je i malo sreće.
Mnogi misle da je presudna pjesma u mojoj karijeri “Skitnica”. Pitaju se ljudi što bi bilo da nisam dobila tu pjesmu? Dakako da ne mogu odgovoriti na pitanje što bi se dogodilo i kako bi išla moja karijera. Osobno mislim da bih bila siromašnija za jednu divnu pjesmu. Sve se prelomilo u tih nekoliko minuta na Splitu’84 kad sam pjevala “Skitnicu” Rajka Dujmića i Momčila Popadića. Zanimljivo je da sam te godine bila tek šesta na Splitu, ali ta je pjesma postigla takav uspjeh da se jednostavno “vrtila” na svim radijskim postajama tadašnje države. Postala je super-hit a ja sam bila proglašena pjevačicom godine. Snimila sam i svoj prvi album pod nazivom “Ne znam koji vjetar puše”, ali su ga na brzinu radi komercijalnih razloga preimenovali kao “Skitnica” – veli Jasna Zlokić prisjećajući se velikog uspjeha u svojoj karijeri.

Ali nepravedno bi bilo prema pjevačici isticati samo pjesmu “Skitnica”. Jer važnije od svega ipak je taj njen glas koji joj je pružio mogućnost da se iskaže kao vrsna pjevačica. I još nešto što je rijetkost na domaćoj estradi: ugođaj koji nudi kroz pjesmu. Jasna Zlokić je pjevačica koja nudi dušu u pjesmi i to se može lako osjetiti. Ona ne pripada novovalnoj generaciji “sjajnih vokala”, hladnih strojeva lišenih bilo kakvih emocija. Zato njene pjesme traju nešto duže jer svjedoče ne samo o ljepoti glasa već i o količini ljubavi utkanoj u pjesmu, emocija koje se ne mogu odglumiti.
Malo je poznato da je veliki ljubitelj životinja. Kad nije na sceni brižna je majka i supruga. I nikada karijeru nije stavljala ispred privatnog života. Zato se njeno ime ne provlači u rubrikama tipa “rekla kazala”.

-Pobjede na festivalima doživljavala sam vrlo kratko. To je meni ta sekunda, ushićenje je do neba i onda – ništa! Svaki uspjeh u pjevačkoj karijeri, a bilo ih je dosta, dočekala sam spremno. Oduvijek sam željela dati nešto svoje, htjela sam napraviti nešto da me ljudi dožive onako kako bih ja to htjela, da im poklonim dušu na svoj način, da ne bude samo ono …Mala lipo piva! Baš sam htjela biti netko što nije nitko. A opet, željela sam odvojiti privatni život od profesionalnog, premda je to bilo teško. I uspjela sam, imam divnog sina i supruga i oboje su veliki protivnici da se njihova imena spominju u novinama. Sin se naročito srdi. A ja kao majka imam briga, onih čisto majčinskih, svakodnevnih i onih koje često puta nisu potrebne. To je tako…I kad bi mi još jednom netko ponudio neki novi početak, od rođenja, ja bih sve isto odabrala, i pjesmu i obitelj. Život je jedna bajka u koju se valja uklopiti. Kad sam čitala “Orkanske visove”, koji su nekako i dio mojih prvih ljubavi, i koje sam doživljavala na svoj način, mislila sam da su ti “Orkanski visovi” bili potvrda velike ljubavi i odanosti. A zapravo to nema nikakve veze sa stvarnim životom. Mislila sam da je ljubav jedno savršenstvo, da tu nema revanša, osvete, mržnje…Bila sam uvjerena da je to kontakt koji se jednom uspostavi i nikada ne prekida. Ali to je tako samo na filmu i to što govorim znam iz iskustava mnogih. Treba proći kroz život da bi se shvatila ljubav. A to je veliki danak. I nije to samo tako volit i eto to je dovoljno… Važno mi je da tu ljubav imam u kući. I sretna sam zbog toga, a moje pjesme nisu ništa drugo nego odraz moje radosti koja dolazi iz doma.