Bilo je uspjelih skladbi od samih početaka. Najbolje godine su bile one koda je Split bio svoj. Sve ono što je šurovalo s neukusom, kičem, podilaženjem najnižem ukusu publike, sve je to propalo i na svu sreću zaboravljeno* U glazbenom kontekstu Split je skrenuo od svoje zacrtane, prepoznatljive fizionomije. Pjesme su se morale prilagođavati drugačijem ukusu i načinu razmišljanja od onoga kako je od samih početaka bilo zacrtano. Od tada imamo negativni pomak u čistoći fizionomije festivala. Stjecajem okolnosti morao sam staviti točku na internacionalni dio Festivala. Moralo je doći do prekida jer se taj model bio već istrošio. Da bismo vratili težinu koju je Festival imao, u prazan prostor ušla je dalmatinska šansona. Ona je uspjela vratiti tu čistoću na čemu sam jako insistirao

                                                                                                                                 Piše:Goran PELAIĆ

U galeriji ljudi koji su stvarali ime i ugled Splitskog festivala ime prof. Josipa Miroševića, dugogodišnjeg umjetničkog direktora fešta s Prokurativa nezaobilazno je. On je od samih početaka bio uz Festival. Čak i na probnom festivalu na bazenu POŠK-a 1960. godine kao član žirija. Kroz Kulturno-prosvjetnu zajednicu bio je uključen u sva glazbena zbivanja u gradu, pa i u radu festivala Melodije Jadrana, kasnije Splita.

Na čelo Splitskog festivala došao sam nakon odlaska Vinka Lesića u Muzičku omladinu, poslije 1971. godine pa sve do 1988. godine. Sve te godine u svojstvu umjetničkog direktora Festivala.

- Mnogi drže to najplodnijim razdobljem?

- Ne mogu, niti želim o tome suditi.

- Zašto ste se rijetko javljali kao autor. Koliko je meni poznato samo jednom pod pseudonimom Jo Bemir?

- Ako vam kažem da sam ja taj Jo Bemir onda više nije tajna. A želio sam dugo vremena da to ostane tajna. Bilo je to na samome početku, 1962. godine. Brinuli smo se hoćemo li uspjeti dobiti dostatan broj kvalitetnih skladbi. Festival se još nije bio afirmirao, a da bismo imali što više materijala, dopalo me je i to da ja sudjelujem kao autor. Pjesmu je pjevao Ivo Robić, a zvala se Noći duge. Postoji vjerujem još radijska snimka jer se u to vrijeme nisu snimale sve pjesme na pločama već samo one koje su bile nagrađivane. Bio je to jedan jedini pokušaj. Naime, moje su ambicije bile dokazati se u serioznoj glazbi, pisao sam skladbe ali u sasvim drugom glazbenom govoru.

 

NEGATIVNI POMAK FIZIONOMIJE FESTIVALA

- Bili ste na Festivalu i u vrijeme internacionalizacije. Kako ocjenjujete to razdoblje Melodija Jadrana, odnosno Splita?

- Bio je to jedan pokušaj poslovne promidžbe zabavne glazbe i po mom sudu internacionalizacija festivala nije imala odjeka kakav je očekivan. Krivnja je bila u odnosu na našu zabavnu glazbu koja se morala prilagođavati drugima. Držim da je od internacionalnoga festivala više koristi imao sam grad nego Festival. Naša zabavna glazba nije imala od toga koristi, osim nekih pojedinaca. Ponavljam, Festival nije imao nikakve koristi, što je urodilo negativnim financijskim efektima.
U glazbenom kontekstu Split je skrenuo od svoje zacrtane, prepoznatljive fizionomije. Pjesme su se morale prilagođavati drugačijem ukusu i načinu razmišljanja od onoga kako je od samih početaka bilo zacrtano. Od tada imamo negativni pomak u čistoći fizionomije festivala.

-Upravo na toj čistoći fizionomije insistirali ste?

- Stjecajem okolnosti morao sam staviti točku na internacionalni dio Festivala. Moralo je doći do prekida jer se taj model bio već istrošio. Da bismo vratili težinu koju je Festival imao, u prazan prostor ušla je dalmatinska šansona. Ona je uspjela vratiti tu čistoću na čemu sam jako insistirao.

- Jesu li to najbolje i najplodnije godine festivala?

- Ma slušajte, moramo biti svjesni da je sve to konfekcija. Mali broj pjesama ostaje i traje duže vrijeme. To vam je poput plime i oseke. Postoje plodne godine, pa pad pa opat dizanje. Bilo je uspjelih skladbi od samoga početka. Najbolje godine su bile one kad je Split bio svoj. Sve ono što je šurovalo s kičem, podilaženjem najnižem ukusu publike, sve je to propalo i na svu je sreću zaboravljeno. Ali kad govorimo o tim godinama, ja bih rekao da su važnije pjesme nego godine. Kroz čitavo razdoblje bilo je pjesama koje su bile dobre i koje su se uspjele održati. Ipak mislim da je tijekom 70-ih festival dao odličnih pjesama. Vidjelo se to i u retrospektivi. Ja sam nekim novostima pokušavao spasiti određena krizna razdoblja. Eto, ta dalmatinska šansona, kao što sam već rekao, bila je pokušaj da se učvrstimo. Pa i vrijeme kada smo morali ubaciti i večer Ustanak i more.

- Ali tad se već bila debelo umiješala politika?

-Ali večer Ustanak i more bila je zamišljena kao večer u kojoj smo željeli promovirati mornarske pjesme, dakle tip mornarskih pjesama. Tu se politika uplela i ona je stvorila svoj način razmišljanja. Onda neprekidno očijukanje s rockom, pjesmama iz dalmatinske Zagore, sve su to bili pokušaji da se riješi ta kriza. Bio sam beskompromisan i nepotkupljiv i ljudi su se željeli riješiti Miroševića. Nikada nisam podnosio gluposti i reagirao sam na njih, a to je ljude jako smetalo. Da sam mnogima pomogao, nitko se ne sjeća. A to je isto ljudski. Predugo sam bio u tome i uvijek mi je bila intencija napraviti dobru priredbu. Poštivao sam osobe koje su sjedile u žiriju i odlučivale o skladbama, ali sam im davao smjernice kako treba izgledati Festival. Raditi festival nije lako. Tu je potreban veliki samoprijegor, kao u sportaša. Treba raditi svaki dan, cijelu godinu i sve završiti do mjeseca travnja. Poslije toga ostaje vam vremena samo za uređenje izloga. Takav rad može donijeti rezultate.