|
Zagrebački rock sastav Aerodrom nedavno je promovirao svoj
posljednji glazbeni uradak, novi studijski album “Rock @
roll” koji su u izdanju izdavačke kuće Croatia Records
objavili u prosincu prošle godine, a ovu slavljeničku godinu
u kojoj grupa slavi 30 godina karijere, obilježili su i
izlaskom dvostruke kompilacije pod nazivom Ultimativna
kolekcija. Kompilacija koja je pred nama donosi najveće
hitove grupe Aerodrom iz 80-tih godina prošlog stoljeća kada
je grupa zabilježila svoje najveće uspjehe. Njihov opus seže
i u 1979. godinu pa su i iz tog perioda na kompilaciju
uvrštene tri pjesme, a kompilaciju su upotpunili i hitovi
koje je frontmen grupe Jurica Pađen otpjevao i tijekom
devedesetih, kada je osnovao grupu “Pađen bend”, među kojima
su pjesme “Što si u kavu stavila”, “Divljakuša”, “Otkazani
let”, “Hamburger city”, te nekoliko skladbi s njegovog
solističkog albuma “Žicanje”. Na kompilaciji se ukupno
nalazi 39 pjesama, a među najpoznatijim hitovima grupe
svakako su pjesme “24 sata”, “Obična ljubavna pjesma”, “Fratello”,
“Kad misli mi vrludaju”, “Tvoje lice”, “Stavi pravu stvar”,
“A do Splita 5” i druge.
Ove godine godine
obilježit će se 30 godina od osnutka grupe “Aerodrom”
- “Jesus, zar već!” (Jurica),
a ova Ultimativna kolekcija
koja je pred nama možda je i najljepši poklon Vašoj publici
uoći ove obljetnice. Kako danas razmišljate kada pogledate
unazad?
“Razmišljanje
je isto kao i kada smo bili na početku, mnogo entuzijazma i
glazba u prvom planu, kao i uvijek”, ističe
frontman Aerodroma Jurica Pađen.
Kakvi su bili Vaši glazbeni počeci?
“To je bilo
entuzijastičko vrijeme, puno se sviralo i radilo, sjećam se
da smo imali probe po sedam-osam sati dnevno. Prvi album
koji nam je izašao “Kad misli vrludaju” odmah je dospio na
gotovo sve top ljestivce u državi i pobrao odlične kritike.
Tako da je taj početak bio iznenađujuće dobar. To je bila
glazba koja je potpuno odražavala naše poglede i želje u
smislu kako sama glazba treba zvučati, nije bilo nikakvih
tržišnih kalkulacija, nije bilo kompjutora. Sve se moralo
znati odsvirati, bilo je to vrijeme čiste svirke”.
Kakvi su u to vrijeme bili odnosi snaga na glazbenoj sceni?
“Kvalitativno, u ono vrijeme je bila puno veća konkurencija,
jer kada je stigao taj novi val koji je dao hrpu odličnih
bendova (Bijelo dugme, Riblja čorba, Leb i sol, Buldožer),
tada si trebao biti jako dobar da si se mogao boriti s
njima. Danas se konkurencija svela na kvantitetu, a od
kvalitete nema ni ‘k’”.
Kako vam izgleda rock scena danas, ima li dobrih mladih
rockera, pjevača, svirača, bendova?
“Iskreno rečeno vjerujem da ima dobrih
bendova, samo što ne postoje mehanizmi koji bi omogućili da
se ti bendovi probiju. Što se tiče sviračkog dijela, tu ne
postoji problem, jer ima bendova koji super sviraju, ali
nema dobrih pjesama. To je osnovni problem rock'n’rolla ne
samo kod nas nego i u svijetu. Ponekad imam osjećaj da se
sve istrošilo”.
Što je obilježilo Aerodrom kao bend, koje su Vaše pjesme
najbolje prolazile kod publike?
“Mi smo svirali posvuda, od klubova do
velikih dvorana, rukometnih stadiona, zagrebačkog Kulušića
gdje smo rasprodali po dvije večeri za redom, zatim smo,
zajedno sa još bendova, svirali na Poljudu pred 50 tisuća
ljudi. Bila su to lijepa vremena odličnih svirki. Najbolje
su prolazile jednostavne pjesme, balade. Naš prvi hit “Kad
misli vrludaju” postigao je ogroman uspjeh u cijeloj bivšoj
državi, sa drugog albuma koji smo snimali u Milanu skinuta
je pjesma “Stavi pravu stvar” koja i dan danas ima sjajnu
minutažu u eterima radio postaja, a u ovu skupinu spadaju i
pjesme “Tvoje lice”, “Obična ljubavna pjesma”. Sjećam se
koncerta u Domu sportova gdje smo Prljavo kazalište, Parni
valjak, Film i Aerodrom svirali pred 15 tisuća ljudi i kada
je cijela dvorana pjevala sve pjesme od početka do kraja.”
Nakon pet uspješnih albuma, grupa se raspala, što se točno
dogodilo s Aerodromom?
“Došlo je do laganog zasićenja, ja sam radio
glazbene i managerske poslove za bend i bila mi je puna kapa
svega, ali najveći razlog je taj što je naš bubnjar i pjevač
koji je sa
mnom dijelio solističke dionice otišao u
Australiju, a meni se nije tražila zamjena. U to se vrijeme
pojavio Branimir Štulić i pozvao me u bend. Tada sam
planirao snimiti jedan album s Azrom i potom raditi nešto
svoje, no sve je krenulo jednim ludim ritmom i na kraju sam
snimio osam ploča s Azrom. Kada sam se zasitio sviranja u
Azri, jer ja za glazbu moram uvijek imati nekakav izazov,
odlučio sam ponovno okupiti Aerodrom, no došao je rat i ja
sam stjecajem okolnosti promijenio ime benda, na zahtjev
tadašnjeg producenta, u Pađen bend. I ta je grupa odsvirala
nekoliko hitova koji se i danas pjevaju poput “Što si u kavu
stavila”, “Divljakuša”, “Otkazan let”.”
Posljednji projekt na kojem ste radili, Vaš je autorski
instrumentalni album “Žicanje”. Kako je došlo do ideje za
objavljivanjem jednog takvog albuma?
“Imao sam velik broj
skladanih zanimljivih tema koje sam želio negdje
zabilježiti. Tako sam odlučio doratiti te teme i iz čistog
gušta napravio taj album. Čak četiri pjesme s tog albuma
imaju sjajnu minutažu na radijskim postajama što uopće nisam
očekivao. Za taj sam album dobio i dvije nagrade, jednu od
američke korporacije Fender, najveće glazbene industrije na
svijetu poznate po proizvodnji gitara i pojačala, a drugu
sam dobio u BiH gdje mi je uručena nagrada “Bodo Kovačević”
za najboljeg gitaristu godine u Hrvatskoj”.
Koliko je teško nositi taj epitet ponajboljeg gitariste u
Hrvatskoj?
“Teško je to reći, teško je uopće reći da sam najbolji. To
uopće nije bitno, važno je imati svoju priču na gitari.
Danas ima jako puno virtuoza i tehnički spremnih ljudi, a
mnogi su u krivu kada smatraju da je bitno znati svirati. To
umijeće samo je preduvijet da nešto kažeš ako nešto uopće
imaš za reći. Ja osobno mislim da dobro koristim gitaru u
svrhu stvaranja glazbe. Osim toga rangiram prvo glazbenike,
a potom svirače”.
|
