AUDIO

Sve Matkove „transformacije“ zapravo su nijanse. On se teško odvaja od svog dalmatinskog glazbenog „ognjišta“. Nakon sjajne izvedbe vlastite skladbe „Ti samo ti“ na Melodijama hrvatskog Jadrana '97, opet je to bio onaj isti Matko, ali u nekom umivenom ruhu. Jelavić je ustrajan sljedbenik onog najljepšeg što je bilo u dalmatinskoj pjesmi. On je i borac. Katkada jako tvrdoglav kad je u pitanju zaštita identiteta hrvatske glazbe. On bi sam želio pokrenuti procese usmjerene ka ozdravljenju scene u kojoj se u istom trenu muljaju i kotrljaju turbofolk i razni drugi virusi na tako malom prostoru kao što je Hrvatska. A taj virus je vrlo kompliciran, integriran duboko u domaću politiku i onu na globalnoj razini. I dok se on tako zdušno i usamljeno bori za opću stvar – drugi šute na krhotinama hrvatske estradne zbilje. U zdravlje!

Pjevač, skladatelj i instrumentalista, Matko Jelavić rođen je u Splitu, 29. ožujka. 1958. godine. Glazbenu karijeru započeo je kao bubnjar. Svirao je u raznim splitskim skupinama, kako to već biva u početku, kad se traži svoje mjesto u svijetu glazbe. Iskustvo nastalo u pratećim grupama pjevačima zabavne glazbe, na ljetnim hotelskim svirkama, a posebno iz studijskog rada – učinilo ga je vrsnim i kompletnim glazbenikom. Iz tog doba, iz tih „ranih radova“ – najznačajnije je bilo njegovo sudjelovanje u sada već kultnoj rock grupi "METAK", u kojoj su svirali ništa manje nego Željko Brodarić Yappa - gitara i glavni vokal , Zlatko Brodarić - gitara , Mirko Krstičević - bas , Matko Jelavić - bubnjevi i vokal , Doris Tomić - keyboards i Ranko Boban - vokal (samo u 1978) .
U to vrijeme svojim glazbenim izričajem i angažmanom, grupa Metak je bitno utjecala na rock kretanja u Splitu i Dalmaciji, iznjedrivši neke od najvećih glazbenih zvijezda Hrvatske. Dakle, dobar početak, dobra zajednička škola, uzoran razred u uzornom vremenu golobradih mladića. Metak još i danas uživa status kult - skupine, a dva objavljena albuma i snimljena "U TETRAPAKU", Ivice Čovića Pipe: "RATATATATIJA", te singlovi DA MI JE BITI MORSKI PAS, ONA IMA SVOJU DRAGU MAMU i ŠIJAVICA, smatraju se neprolaznim ostvarenjima. Svi od navedenih članova Metka napravili su, odnosno postigli zavidnu reputaciju.

Nakon prestanka rada grupe Metak (1978 – 1981), Jelavić se sve češće pojavljuje kao skladatelj zabavnih melodija, a svoje uporište uglavnom traži na Festivalu zabavne glazbe Split. Čak i svira u festivalskom orkestru, što je nemalo priznanje. Bar je tako bilo u ono vrijeme!  Godine 1983. njegovu „Uspavanku“ pjeva popularni Dalibor Brun. Sudjeluje i na drugim festivalima kao skladatelj, ali za njega je uvijek vrijedila ona Kalogjerina „Nima Splita do Splita“. Godine 1987. Milo Hrnić pjeva njegovu skladbu „Dobra večer prijatelji“ i eto i 2. nagrade publike i najviše ocjene stručnog ocjenjivačkog suda za dvojac Jelavić-Zvonimir Stipičić, po mnogima jedan od najuspješnijih autorskih tandema u Hrvatskoj.

Naravno, pravi uspjesi dolaze 1988. godine kad se Matko prihvatio i uloge interpretatora vlastitih pjesama. Primajući nagrade za skladbu DOBRA VEČER PRIJATELJI 1987. na Splitskom festivalu, Matko je otpjevao samo nekoliko stihova, na veliko odobravanje publike. Godinu dana kasnije, 1988, na istoj sceni debitira kao autor i kao pjevač sa skladbom „Majko stara“, postigavši nezapamćen uspjeh. Ni prije ni poslije ne pamti se takav početak jedne samostalne pjevačke karijere. Prva nagrada publike na Splitu'88, nagrada za debitanta, nagrada za najveći hit tadašnje Jugoslavije za 1988. godinu, prodano preko 600.000 nosača zvuka, prvi solo album prodan u zlatnom tiražu, te ogroman broj koncerata u zemlji i inozemstvu, samo su neki od rezultata tog prvog pjevačkog nastupa. Bez obzira na neke njegove hitove i uspješne skladateljske zamisli, Majko stara ostaje zaštitnim znakom njegove karijere i zasigurno jedan od najvećih hitova svih vremena. Ono u čemu je Matkova glazbena karijera različita od većine, upravo je njegova samostalnost, u poslovnom i umjetničkom smislu. Ne pripada ni jednom klanu, ne ovisi o volji nekog skladatelja kad će i kakvu pjesmu dobiti. Naravno da takav stav ima i nedostataka, ali Matko je uvjeren da sloboda stvaranja i kreativnost traži neovisnost od bilo kakvih poslovnih lobija. Iskrenost, osjećajnost i raskošna mediteranska melodika uvijek će ostati glavne značajke u njegovim pjesmama.

Kao autor išao je dalje, iz pjesme u pjesmu, stekao velike simpatije, snimio brojne nosače zvuka, pobjeđivao na festivalima i do dana današnjeg ostao dosljedan svom autorskom izričaju. Njegov iskorak u «nešto drugo» bila je primjerice pjesma «Vitar šumi», posebice «Ti, samo ti», pa i «Zloselo». Ali i «atipični» Matko dokazao je u prvom redu pjevačku zrelost fino obojenog i iznijansiranog baritona, a onda i autorsku zrelost. Prije nekoliko godina zamolio me da poslušam instrumentalne verzije nekih njegovih pjesama. Ovako sam to ocijenio: „Sada nam se Jelavić predstavlja na drugi način, s instrumentalnim verzijama svojih pjesama.

Što to znači kad je u pitanju i autor i pjevač u jednoj osobi?

Znači puno toga! Pjevač pravi ustupak autoru! Sad u potpunosti možemo doživjeti autorsku raskoš. A mi se još nismo navikli slušati glazbu i pjevanje odjednom. Još uvijek glazbu doživljavamo (i tretiramo) kao vizualnu umjetnost, što i ne bi bilo loše ako bi i ostala čula bila uključena. Slušajući njegove instrumentale, ja sam jednostavno rekao: Sad na jednom CD-u imamo dio njegovog stvaralačkog opusa u kojemu ne dominira glas već autorski rukopis. A on je impresivan i jedinstven. On se iz bilo kojeg kuta može na jednom mjestu pogledati u ogledalo: bez odijela, bez kravate, bez scenskoga osmijeha i razmišljati o dosadašnjem učinku. Instrumentali koje je snimio rukopis su, a glas je korica knjige. Dakle i bez korica je razvidno da je stvorio jedan glazbeni svijet koji pripada našem podneblju i koji nas čini sretnijima. Matko se ne boji mojih glazbenih opaski. Pače, on kao da uživa u konfrontaciji mišljenja, istoga vidokruga koji vidi različite boje. Uživa u glazbenim bitkama, one su mu inspiracija. I kad ja velim na prvo slušanje: neće proći Zloselo, on će udarit kontru: E baš hoće! Priznajem bio je u pravu! Na novom CD-u nalazi se gotovo 21 instrumental, svima poznate pjesme u «novom» ruhu, koje bez poznatog glasa na najfiniji način dočaravaju Dalmaciju u svim glazbenim bojama. Ima li potrebe uspoređivati Jelavića sa sličnim, instrumentalnim albumima domaće ili strane proizvodnje. Nema! Odnosi su drugačiji, drugačije je vrijeme, mjesto i orkestar. Ono što je zajedničko, osjećaj je koji ostaje i nakon Kaempferta, Jusića i Jelavića. A da bismo taj osjećaj mogli razaznati - posebice kod Jelavića - valja se poslužiti s naslovom jednog njegovog drugog CD-a: Duša čista, obična. E, to je to!"

Svojevremeno me iznenadio njegov Pianino koji ga je predstavio u jednom potpuno novom svjetlu, u punoj zrelosti, s nešto više glazbenih emocija, na koje smo doduše i do tada bili naviknuti, ali ne baš u tim dozama. Ali, Matka se kao čovjeka može doživjeti samo na jedan način, na onaj kakvim ga doživljavam već godinama. On je zapravo jedna vrlo čudna biljčica među pjevačkom čeljadi, tihi "buntovnik" s razlogom ali ipak čovjek koji gleda svoja posla. On je i veliki tata svojim velikim sinovima, on je obiteljski čovjek, Dalmatinac, koji čuva svoj komoditet. I unatoč svemu tome, unatoč dugome poznanstvu i praćenju njegova rada, baš mi se učinilo zgodnim priupitati, onako naivno:

Tko si Ti zapravo? - Ja sam najprije skladatelj koji želi nešto kazati. Tako se otprilike osjećam. Ponekad to kažem komplicirano, ponekad jednostavno a katkad nespretno. Ali sve sam to ja, iza svega stojim, iza pohvala i pokuda. Eto, za neke pjesme sam baš sretan što sam ih napisao: Dobro jutro tugo, Probudi se, Misec žut svitli put, pa i za mene malo neobična pjesma Pianino i naslov albuma na kojemu sam drukčiji . Možda se nekome te promijene neće svidjeti ali sve sam to ja. Po svim kriterijima kad bi me se pomno promatralo, moglo bi se reći da sam odgovoran čovjek, dobar otac i muž, a ljudi kažu da sam pristojan i razuman. I imaju pravo, premda nije lijepo što ja to govorim. Dakako, ima i ona druga strana o kojoj se ne zna, a to sam isto ja. Nekada ispadnem strašno naivan, ali ne iz razloga što sam glup nego zato što sam lijen i komotan. Čuvan ja taj svoj komoditet. Dosta sam iskusan glazbenik, a za glazbenika moga ranga i renomea vele neki da ne podnose stilove u glazbi, neke moje jednostavne pjesme kao što su Majko stara, Pjesma moga zavičaja… Zamislite, glazbenici moje generacije takve pjesme nisko rangiraju. Ja opat mislim da su takve pjesme ponekad nezamjenjive, nezamjenljiva su raspoloženja koja dolaze iz tih pjesama. Da skratim, jedan glazbenik ne bi se smio tako izražavati, ali meni to tako dođe i držim to svojim komodom. I opet sam to ja!  Ali sve te Matkove „transformacije“ zapravo su nijanse. On se teško odvaja od svog dalmatinskog glazbenog „ognjišta“. Nakon sjajne izvedbe vlastite skladbe „Ti samo ti“ na Melodijama hrvatskog Jadrana '97, opet je to bio onaj isti Matko, ali u nekom umivenom ruhu.

Bismo li nakon 20 godina pjevačke karijere, nešto više skladateljske i još više one kao glazbenika, mogli njegovu ulogu u hrvatskoj glazbenoj stvarnosti ocijeniti pozitivnom. Apsolutno da! On je uspješan i skladatelj i pjevač o čemu svjedoče nazivi pjesama koje ćemo djelomično popisati na kraju ovog teksta. Jelavić je ustrajan sljedbenik onog najljepšeg što je bilo u dalmatinskoj pjesmi. On je i borac. Katkada jako tvrdoglav kad je u pitanju zaštita identiteta hrvatske glazbe. On bi sam želio pokrenuti procese usmjerene ka ozdravljenju scene u kojoj se u istom trenu muljaju i kotrljaju turbofolk i razni drugi virusi na tako malom prostoru kao što je Hrvatska. A taj virus je vrlo kompliciran, integriran duboko u domaću politiku i onu na globalnoj razini. I dok se on tako zdušno i usamljeno bori za opću stvar – drugi šute na krhotinama hrvatske estradne zbilje. Držim da su njegove namjere poštene ali da borba s vjetrenjačama šteti njemu kao čovjeku. Kao umjetniku, svaka čast! Ah, da! Sjetio sam se jednog mog naslova iz razgovora s Ivicom Vidovićem: Don Kihot nikada ne može umrijeti! I to je lijepo rečeno, baš kao što je Matko na najljepši način rekao sve što treba reći i što treba stalno ponavljati kroz slijedeće naslove:

 

O LIPI SPLITE MOJ , DUŠA ČISTA, OBIČNA... ,TAJNA , PISMO MOJA UZORITA, ČOVJEK TVOJ , OD JUBAVI BOLUJEN , PIANINO, MOJA LJUBAVI, SRETNO TI BILO ANĐELE, DOBRA VEČER PRIJATELJI , LJUBE, LJUBAVI , MAJKO STARA , TI SI SAMO ZA ME ROĐENA , ĆIRIBIRIBELA,KOKOLA , DIVNA SPLITSKA NOĆ , RODIJA SE SIN , U KUĆI KRAJ MORA , TI, SAMO TI, LJUTA, VITAR ŠUMI , KADENA, NA PLAVOM JADRANU; SRIĆA JE LUTRIJA, PJESMA MOGA ZAVIČAJA, NA KVARNERU, SERENADA…