Razgovor ugodni s poznatom hrvatskom kantautoricom; o uspješnoj pjevačkoj karijeri okrunjenoj s nagradom Hrvatske glazbene unije ''Status 2007'' za sveukupan doprinos hrvatskoj glazbi, o komercijalnim i autorskim albumima – napravljenim s puno ljubavi, o glazbi i glazbenom stvaralaštvu s dignitetom, hrvatskoj estradnoj sceni, splitskim Prokurativama koje su ustuknule pred šibenskom Pjacom…

-Neke Vaše kolegice i kolege, nagrade poput one koju ste dobili od HGU, doživljavaju kao svršetak karijere. Što se mene osobno tiče, držim da je to veliko priznanje velikoj umjetnici. Kako ste ju Vi doživjeli?

-Na isti način kao i vi. Ponosna sam i drago mi je što su mi dali tu nagradu. Ali ja nikada ne kažem da je to za 40 godina rada već za sveukupan doprinos hrvatskoj glazbi. Izuzetno je priznanje ali je malo prerano došlo. Malo sam bila zbunjena. Ipak, uzela sam nagradu. Eto, možda i to bude dio apsurda moje karijere, mog odnosa sa okolinom…

-Dakle, Vi ne uzimate kao početak karijere godinu 1968., pobjedu na Raspjevanom proljeću?

- Ne, nikako ne bih Raspjevano proljeće uzela kao godinu početka umjetničke karijere i slavila kao neku 40-u godišnjicu umjetničke karijere. Jer svaki pjevač, svaki umjetnik ima neke godine pripreme, neke godine učenja, sazrijevanja, rasta – tako da bih ja taj period uzela kao takav, i mislim kad bih trebala nešto proslavit, onda bih to bila 1973. godina kao godinu početka. Tada je izašla prva ploča, te sam godine snimila pjesmu More, krenula sam velikim koracima naprijed i mislim da je to bio pravi početak i za mene i za grupu More. Ali ne treba manji značaj davati onome što je bilo prije toga. Ta 1968. godina, pobjeda na Raspjevanom proljeću, sigurno je bio jedan lijepi početak za mene, jedan veliki zamah. Sjećam se da je u konkurenciji bio i Ivo Pattiera, koji je bio drugi te Srđan Brešković, treći. Onako, baš jedna divna ekipa.

-Koju godinu kasnije dolazi splitska grupa „Che“, koju se već pomalo i zaboravlja?

- Da, nažalost, zaboravlja se. Grupa Che jedno je krasno razdoblje u mom životu i žao mi je što ne postoji tonski zapis iz tog perioda. Pipo Čović bio je sjajan pjevač grupe, ja sam svirala orgulje i tek ponekad bih zapjevala. Recimo Piece of my heart, koju je pjevala Janis Joplin. U grupi Che bilo je stvarno nekoliko izvanrednih glazbenika. Ivica Čović-Pipo,izvanredan pjevač! Imali smo svoje pjesme, baš smo ono skladali…Nažalost, nismo snimili nikakvu ploču, ostala su sjećanja, uspomene. Meni je život uvijek bio kao rijeka, uvijek me nešto nosilo dalje pa sam tako postala članica grupe Delfini. Oni su isto tako sjajno razdoblje, sa mnom kao mladom nadobudnom pjevačicom. Premda smo bili u nekakvom neskladu. Kolege su bili zreli, pravi muzičari ali više prateći band. Radili su s najpoznatijim pjevačima. Kad sam poslije Željka Šoletića došla u Delfine, bila sam malo divlja. Kako sam strašno voljela Janis Joplin , možda sam za njih i njihovu publiku bila nekontrolirana u tom svojem pjevanju. Delfini nisu imali svojih materijala, i ja u funkciji njihove pjevačice nisam bila ja, Meri Cetinić. Ali predivno iskustvo.

-S njima ste išli i na prvu veliku turneju po SSSR-u. To je nešto i značilo u ono vrijeme. Što ste naučili s tih prvih velikih putovanja, u pjevačkom smislu mislim?

-Nauči se puno. Imala sam samo 17 godina, moraš proći kroz svašta. Te turneje po SSSR-u to je bilo nešto što se nikad neće ponoviti. Kasnije sam više putovala na na ovu drugu stranu, Amerika, Kanada, Australija…I zato mi je drago što sam u tim prvim danima obišla i takvu zemlju, koja je bila drugačija po svemu, specifična. Bilo je strašno naporno, puno snijega, velikih hladnoća, čudni hoteli, restorani, hrana…Svaki dan smo imali po nekoliko koncerata. To su bile iscrpljujuće rute po velikoj hladnoći, ali obišla sam Lenjingrad, Moskvu pa i u Sibiru sam bila. Danas mi je žao što nisam malo više obišla te velike gradove, jer ih možda više nikad neću vidjeti. Uvijek su bile pune dvorane, ali što me strašno zapanjilo i to ugodno, svako malo mjesto iza bine imalo je po dva-tri super klavira! To mi je stvarno bilo neobično iskustvo kakvo kasnije više nisam ostvarila u nekoj drugoj zemlji.

-Da, Vi ste došli u vrijeme kad je na neki način počela polako jenjavala popularnost naših pjevača koji su tamo postigli veliku slavu?

Možda, ali neki su još uvijek bili prave zvijezde, poput Ivice Šerfezija pa Đorđi Peruzović je bio jako omiljen kod tamošnje publike. U to sam se i sama uvjerila. Sjećam se kako sam s nestrpljenjem čekala njegov nastup s Ponoćnim suncem. Mi smo u to vrijeme bili strašno popularni, donosili smo neke modernije zvukove… Možda sam ja u to vrijeme bila malo progresivna. Tamo se tada strogo kontroliralo što se pjeva. Uvijek su na tim nastupima s nama bili neki njihovi ljudi koji su pazili na niz detalja, pa tako ni repertoar nije mogao biti preradikalan. Znam da su gunđali na mene jer im se baš nije sviđalo što sam pjevala. Došlo je čak do toga da su me htjeli poslati kući. Ali nisam se dala. Naučila sam na brzinu jednu rusku pjesmu i te večeri sam isijavala svojim ponosom i inatom. Bilo mi je krivo kako me nisu shvatili organizatori. Publika je jednostavno bila oduševljena, presudila je i tako se turneja nastavila na obostrano zadovoljstvo. Tu sam pjesmu pjevala tad i nikad više.

-Idemo malo o grupi More, opet nekada slavna grupa, a uz Slobodana M. Kovačevića, bili ste suosnivateljica grupe?

-Nakon odlaska iz grupe Delfini bila sam sama. Počela sam malo dublje razmišljati o svojoj karijeri. Tako, vrijeme neke stanke, predaha…Nešto sam snimala, ali ništa značajno. Otac je insistirao da se upišem na Pedagošku akademiju. Nevoljko sam pristala, ali nije mi žao što sam završila taj studij. Svaki korak u životu ima neko svoje značenje. Za vrijeme studija uvijek sam svirala na klaviru, a te iste godine upisao se i Slobodan M. Kovačević. Slušao je kako sviram i pjevušim i valjda je već imao ideju u glavi i predložio mi je da osnujemo grupu More. Pokazao mi je pjesme uz gitaru, More, On je moj bol, Gdjegod da pođeš… I tako je počelo, s prvom ljetnom gažom u Supetru na Braču. Tamo smo svirali cijelo ljeto.Prva postava je bila Mare Marinković, kao prateći vokal, Dalibor Jurašin, gitara, Vjekoslav Benzon, bubnjevi. Jednog popodnevna pojavio se i Oliver Dragojević i počeo je svirati s nama. Te smo godine snimili prvu singlicu, s pjesmom More na A strani, koju sam ja otpjevala, a s druge B strane Zlu djevojku pjevao je Oliver. More je postalo stvarno veliki hit. Oliver je nakon toga otišao i nastavio solo karijeru i suradnju sa Zdenkom Runjićem. Mi smo nizali pjesmu do pjesme, snimali ploče. Onda sam ja napisala jednu pjesmu, pa se našla na nosaču zvuka, ali i pjesma mog brata. Stalno smo išli na turneje, bili smo najpopularnija grupa bivše države, puno sam radila, pjevala i svirala, ali nekako sam osjetila potrebu da se preciznije odredim u tom poslu. Učinilo mi se da sam malo skučena u svemu tome, počela sam više pisati i osjetila da je vrijeme za solističku karijeru. Tako je prestala moja suradnja sa grupom More.

-Početak osmadesetih prošlog stoljeća bio je nekako najplodniji u Vašoj karijeri, premda ste se kasnije također iskazali u svijetu glazbe?

-Moglo bi se tako reći jer sam 1981. i 1982. bila proglašena za pjevačicu godine. Onda sam 1983. dobila Zlatnu pticu tadašnjeg Jugotona za izvanredne diskografske uspjehe. Imala sam album Ja sam žena koji je bio dijamantni album, imala sam Lastavicu u isto vrijeme, koja je bila hit na hitovima, već tad sam imala U prolazu i Čet'ri stađuna… Izlaskom iz grupe More započela sam sa dvije stvari, uvijek sam nekako bila na dva kolosjeka, s zabavnom, možda komercijalnijom glazbom, tu sam velikim koracima krenula jer sam dobila podršku u skladatelju Zdenku Runjiću koji mi je odmah dao neke svoje pjesme, od Čet'ri stađuna, pa Lastavica…Onda je Zdenko želio to zaokružiti s pjesmom Nina, nana, pa sam ja to sa svojom glupošću odbila, jer sam imala izbor - ili pjesma Niko neće u mornare ili Nina nana. Dala sam se nagovoriti i pjevala sam Niko neće u mornare, koja je također postigla veliki uspjeh, ali znam da bi Nina, nana bolje prošla na festivalu. Stvarno je trebalo zaokružiti naš rad. Znam da bi bila efektnija, i znam da sam se tu Runjiću jako zamjerila, da mi je nakon toga bio malo nesklon i ljut na mene. Valjda mi nikad nije oprostio to što nisam otpjevala Nina, nanu nego sam je kasnije snimila. Ali uz sve to, moja je karijera išla velikim tempom, nisam imala stanke, stalno su bili neki koncerti, turneje, nikad nisam prekidala, svaki dan drugi grad…

S jedne strane, imala sam dakle tu jednu možda malo komercijalniju glazbu, a s druge sam radila albume gdje sam bila više svoja. Taj svoj dar skladateljice i tekstopisca, sviračice - to sam mogla ispoljiti na svojim autorskim pločama. Tako da sam radila paralelno sa Zdenkom, a ovo drugo s bratom Antom, imala sam potpunu slobodu jer smo radili sami i nisam se htjela ograničavati na to jesu li pjesme komercijalne ili ne. Jednostavno sam htjela dati ono što osjećam, što mislim da je glazba koju želim stvarati. Naravno, sve to i sa snažnim pečatom mog brata. Ti albumi su se puno prodavali ali nisu bili toliko komercijalni, tako da su s godinama možda otišli u neku sjenu. Posljednjih 18 godina ni jedan od tih albuma nije reizdan tako da ih uopće nema na tržištu. Kao da ne postoje! Čak se ne može ni provjeriti je li ta glazba još uvijek aktualna ili ne, jer tih albuma jednostavno nema. Croatia Records nikad nije reizdala ni jedan moj solo album, što mi je strašno žao i nemam pojma zašto je tomu tako, jer su gotovo svaki od tih albuma bili platinasti, dijamantni, zlatni - pa je to dovoljan razlog da se obnove, da postoje, da su živi. Uostalom, to je dio mog rada, prošlosti…Mislim da se ne mogu predstavljati samo s hitovima, albumima koje sam izdala prošle godine, već je vrlo važno i ono što sam radila tijekom svog radnog vijeka.

-Na ovim stranicama ustvrdio sam kako je malo naših pjevača i autora u posljednjih deset godina prisutno na sceni izvan RH. Međutim, u posjedu sam snimke koja me je demantirala. Radi se o Vašoj pjesmi „Dome moj“, pravom belgijskom hitu s početka devedesetih. Kako je došlo do suradnje s Belgijancima?

-Pjesmu „Dome moj“ izvela sam na Splitskom festivalu 1989. godine. Komponirala sam je nekoliko godina prije toga. Dosta sam putovala i osjetila tugu i ljubav naših ljudi iz dijaspore prema domovini. I onda sam jedan dan došla doma u Split, sjela za klavir i u tren je iz mene izašla. Osjetila sam da je to jaka pjesma, da je dobra.

Nakon izvedbe na Splitu, nekoliko mjeseci nakon toga zvali su me iz Croatia Recordsa i pitali želim li dopustiti da netko drugi izvede tu moju pjesmu, da su iz Belgije zainteresirani. Naravno da sam pristala. Za tu dozvolu dobila sam 2000 dolara, koje sam stavila na Ljubljansku banku. I još uvijek tamo stoje, tako da to oni imaju, a ne ja… U Hrvatskoj se dogodio rat, živjeli smo kako smo živjeli i zaboravila sam na tu pjesmu. Čak sam je i ja rijetko pjevala. Prije par godina sam se sjetila da je netko iz Belgije tražio da snimi tu pjesmu i tako je počela moja internetska potraga. Nitko mi se nije javio da bi mi rekao što je s tom pjesmom. U CR rekli su da nemaju pojma. To je snimio duet Sanne en Erik van Neygen pod nazivom «Veel te mooi». Pjesma je bila veliki hit u Belgiji i doživjela je dvadesetak izdanja. Javila sam se tim izvođačima i oni nisu mogli vjerovati da nisam imala pojma koliki je to bio hit . Eto, ispalo je da je ta pjesma moj najveći uspjeh autorski uspjeh.

-Meri, dobili ste dosta nagrada tijekom svoje karijere, koliko Vam znače nagrade?

- Znače mi dosta. To je neki dokaz da ono što radim da je vrijedno, da radim nešto što ljudi vole, da ostavlja neki trag, da si dio neke kulture, da ima neku težinu, značaj… Bilo bi bez veze da se trudiš a da nitko to ne priznaje. Baš zato mi je žao što se taj nekakav period izgubio u arhivima, i nadam se da će jednog dana publika vidjeti , odnosno čuti to što sam radila.

-Zadnjih nekoliko godina privrženija ste Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku a manje Splitu. Što to Šibenik ima a Split nema?

-Split je bio moj početak, pozornica mojih najvećih uspjeha. I to stoji. Volim Splitski festival i pratim ga iz godine u godinu. Ali mene je ta pozornica uvijek malo zbunjivala. Ja nisam tip od te tri minute, uvijek sam bila malo zbunjena zbog tog glamura, gužve, ta velika pozornica, metež, pompa…Ne mogu kazati da me nervira, ali nisam taj tip. Više sam se ovih godina okrenula Šibenskom festivalu i više mi paše ta jedna mirnoća. Manja je nervoze, nije pompozno, to je jedan intimniji festival na kojemu se prednost daje autoru. Nisu orijentirani na hitove poput Splita, pa sam tamo malo mirnija. Ako imam dobru pjesmu, mirno dođem i otpjevam, i to je jedini razlog. To su dva različita terena gdje se ja u ovim zrelijim godinama bolje snalazim.