Što se organizacijskog dijela tiče, nema sumnje da će sve proteći kako treba. Barem u natjecateljskom dijelu. Onaj drugi, u kojem se čitaju glasovi, ionako je odavno postao cirkus. Ne treba bit profesionalni čitač sudbine iz dlana da bi se predvidjelo kako će Srbi dobiti 12 bodova iz svih zemalja bivše Jugoslavije, da će Turci s osrednjom pjesmom bez problema ući u finale, da će Rusija dobiti 12-ice od Estonije na Baltiku do Gruzije na Crnom moru – gotovo sve se može predvidjeti osim pobjednika. I to je onaj faktor koji nas ipak na kraju tjera da odgledamo i čitanje glasova. Ipak, ako vam se ne sluša kako se nizozemski i danski TV voditelji trude s par riječi na lošem srpskom izraziti domaćinima očaranost njihovom odjećom i voditeljskim sposobnostima, jednostavno u subotu oko ponoći budite uz male ekrane i pogledajte u čiju je zastavu zaogrnut onaj ili ona što pjeva pobjedničku pjesmu…

Danas, u utorak, 20. svibnja, u 21 sat u beogradskoj Areni započinje 53. po redu Eurosong koji će po mnogočemu biti drugačiji od prethodnih. Naime, premda se svake godine pojavljuje sve više onih koji ovo natjecanje omalovažavaju nazivajući ga „paradom kiča i neukusa“, činjenica je da interes za Eurosong nikada nije bio veći, što potvrđuje rekordan broj zemalja sudionica – čak četrdeset i tri! I sam sustav natjecanja je ove godine zanimljiviji; pravo na izravan prolaz u finale dobili su samo domaćin (Srbija) i članice takozvane „BIG 4“ grupe (Francuska, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija). Sve ostale države će se za nastup u subotu morati izboriti kroz jedno od dva polufinala, koja su na rasporedu u utorak i četvrtak. U svakom od njih natječe se po 19 sudionika, a u finale ih prolazi 10 – prvih devet po glasovima publike i deseti po odabiru stručnog ocjenjivačkog suda. Ovim promjenama EBU (European Broadcasting Union) želi smanjiti nezadovoljstvo zapadnih zemalja koje već godinama ne mogu do finala zbog glasačke mašinerije koju istočne zemlje imaju diljem Europe. Ipak, valja biti pošten pa reći kako nam iz „starosjedilačkih“ zemalja Eurosonga, kao što su Belgija, Nizozemska, Portugal, Island itd., stižu mahom nekvalitetne i dosadne pjesme koje uistinu ne zaslužuju visoke plasmane pored novih snaga koje prije svega predstavljaju Armenija, Srbija, Rumunjska, Ukrajina...

Hrvatska nažalost spada u zemlje koje su u silaznoj putanji. U Beogradu se natječemo 16. godinu zaredom, a dani kada smo osvajali četvrta i peta mjesta daleka su prošlost. U posljednje vrijeme naša je realnost donja dio sredine ljestvice. Prošle godine u Helsinkiju nismo ostvarili ni to. Dado Topić i prateći sastav (čije bih ime naveo da ga se sjećam), ostvarili su povijesni neuspjeh za našu zemlju: nisu došli do završnice.

Ove godine nas predstavljaju Kraljevi ulice s pjesmom „Romanca“ koja nema neki prevelik potencijal, ali sada smo ionako spali na to da je i sam ulazak u finale uspjeh. A hoće li Kraljevi proći? Vjerujem da hoće. Koliko god besmisleno zvučalo, naš najveći adut je scenski nastup. Ne pojavljuje se svake godine izvođač od 75 godina u funkciji rapera i DJ-a. Osim toga, ovo je od 2003. godine najlošiji Eurosong što se pjesama tiče i sasvim je realno očekivati da ćemo „Romancu“ slušati i u finalu.

Mada u prosjeku Eurosong '08 nije dobar kao oni održani u Istanbulu, Kijevu, Ateni i Helsinkiju, ipak se tu našlo 7-8 odličnih pjesama koje konkuriraju za prvo mjesto. Najveći favorit svakako je Rusija koju predstavlja ESC fanovima dobro poznati Dima Bilan, koji je svoju zemlju predstavljao i prije dvije godine u Ateni i zauzeo 2. mjesto. Njegovu skladbu „Believe“ radio je Timbaland, zadnjih godina možda i najveća „faca“ svjetske glazbene industrije koji je zaslužan za „uskrsnuće“ Justina Timberlakea i Nelly Furtado. Uz Rusiji koja je na posljednja dva Eurosonga zauzela drugo i treće mjesto, tu je i Švedska koju predstavlja Charlotte Perrelli, pobjednica iz Jeruzalema 1999. godine. U užem krugu favorita nalaze se još Armenija, Grčka, Srbija (Željko Joksimović ući će u povijest kao prva osoba koja se na istom Eurosongu natjecala - skladao glazbu za pjesmu „Oro“ i odradila posao voditelja) i Ukrajina, dok iz sjene vrebaju Bugarska, Island, Norveška, Albanija i Njemačka. Premijerne nastupe zabilježit će Azerbajdžan i San Marino. Ono što upada u oko (u ovom slučaju „u uho“) očita je „amerikanizacija“ Eurovizije. Sve više pjesama zvuči kao da su s američkih top ljestvica, uglavnom zato što dobar dio izvođača (prije svega Rusi) svoje pjesme za ESC produciraju u SAD-u ili Velikoj Britaniji. Toj „amerikanizaciji“ kumuje i sve učestalije pjevanje na engleskom jeziku. Lanjska pobjeda pjesme otpjevane na ne-engleskom više je iznimka nego pravilo. Više od pola zemalja u Beogradu će pjevati na engleskom. Čak i Francuska!!! Stoga je još zanimljiviji podatak da će od šest zemalja bivše SFRJ to napraviti samo – Makedonci. Šteta, jezik je uistinu prekrasan kao i francuski.

Što se organizacijskog dijela tiče, nema sumnje da će sve proteći kako treba. Barem u natjecateljskom dijelu. Onaj drugi, u kojem se čitaju glasovi, ionako je odavno postao cirkus. Ne treba bit profesionalni čitač sudbine iz dlana da bi se predvidjelo kako će Srbi dobiti 12 bodova iz svih zemalja bivše Jugoslavije, da će Turci s osrednjom pjesmom bez problema ući u finale, da će Rusija dobiti 12-ice od Estonije na Baltiku do Gruzije na Crnom moru – gotovo sve se može predvidjeti osim pobjednika. I to je onaj faktor koji nas ipak na kraju tjera da odgledamo i čitanje glasova. Ipak, ako vam se ne sluša kako se nizozemski i danski TV voditelji trude s par riječi na lošem srpskom izraziti domaćinima očaranost njihovom odjećom i voditeljskim sposobnostima, jednostavno u subotu oko ponoći budite uz male ekrane i pogledajte u čiju je zastavu zaogrnut onaj ili ona što pjeva pobjedničku pjesmu.

                                                                                                         

M. P. (cpm)