Jedini način da se naša glazba proda vani jest da dobije tu prezentaciju ili takvu prepoznatljivost koju ima grčki sirtaki, španjolski pasodobl, andaluzijski flamenco koji je poznat u cijelome svijetu kao žig autohtonosti tog naroda. To je slučaj i s talijanskom glazbom, bez obzira na to radi li se o sicilijanskoj taranteli ili napuljskoj kanconi. Švicarska i Austrija poznate su po jodlanju. Irske balade su majka svim kaubojskim pjesmama. Ja tvrdim da mi to imamo i u Dalmaciji. Dalmatinska pjesma ima elemente internacionalizma. Istarski je najoriginalniji od svih naših melosa ali je jako težak. Svi  jadranski festivali trebali bi imati prepoznatljivu notu. Kad jednu takvu pjesmu čuje netko u Egiptu, Americi, Argentini ili Rusiji, treba odmah znati da je to dalmatinska pjesma, kao što će odmah pogoditi i povezati sirtaki s Grčkom, ili napolitansku kanconu s Italijom

Možda je za bilješku svjetski priznatog skladatelja, dirigenta i aranžera Nikice Kalogjere dovoljno napisati samo ime. Jer ono sve govori. Malo je skladatelja kod nas koji su tako sjajno obilježili vrijeme u kojemu su djelovali. U tom glazbenom svijetu - ne samo po opusu već po vrijednosti - Niko Kalogjera je u samome vrhu.

Za sagledati i spoznati njegovo djelo glazba bi bila najbolja potvrda i odgovor o ostavštini, a kako se glazba ne može doživjeti na papiru, poslužit ćemo se i pozvati upomoć brojke jer i one nešto govore: preko tisuću napisanih skladbi, brojne nagrade na domaćim i inozemnim festivalima. Samo u inozemstvu snimljeno je više od 500 skladbi, od tog broja najviše s Festivala zabavne glazbe Split. Na međunarodnim festivalima bio je 28 puta nagrađivan (osam prvih nagrada, osam Grand Prix-a). Sudjelovao je na svjetskim festivalima u Ateni 1970. (Adio, 1. nagrada, Ljupka Dimitrovska) u Čileu na festivalu Viña del Mar (Svatko mora imat nekog, 1. nagrada, Miro Ungar), Tokio 1971. (Obećanje, 2. nagrada, Ljupka Dimitrovska). Na svjetskom sajmu diskografije Midem u Cannesu (Čibu, čiba, 1. nagrada, Ljupka Dimitrovska, za skladbu koja je bila najviše otkupljivana). Zanimljivo je da je za sve te skladbe stihove napisao Ivica Krajač, a maestro Kalogjera je tijekom svog dugog i bogatog skladateljskog rada surađivao i s drugim tekst-autorima.

Šest mjeseci nakon što je Ljupka Dimitrovska otpjevala Čibu, čiba, na adresu dra Kalogjere pristigle su ploče čak 23 pjevačica iz Europe koje su tu pjesmu snimile. Puno uspjeha s njegovim pjesmama imala je slavna Tereza Kesovija i Ivica Šerfezi. Pjesme s njegovim potpisom pjevali su i Mireille Mathieu, Loretta Goggy, Ricardo Del Turco, Claudio Villa, Tony Christie i slavna Moldavka Sophia Rotaru. Tu su još njemački, češki, španjolski i japanski pjevači.                                  

Nikica Niko Kalogjera rođen je 19. svibnja 1930. godine u Beogradu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na Odjelu za skladanje i dirigiranje kod profesora Frana Lothe i Friedricha Zauna te kod čuvenog Lovre pl. Matačića. Godine 1952. osnovao je pri tadašnjem Radio Zagrebu Plesni ansambli Nikice Kalogjere. Bio je to prvi orkestar u povijesti radija, a kasnije i televizije, koji je svirao po notama i aranžmanima. Do tada se, naime, improviziralo. S Ivom Robićem godine 1952. snimio je prvu ploču u tadašnjem Jugotonu. Od tada, pa niz desetljeća kasnije, njegova suradnja s nakladničkom tvrtkom Croatia Records nije se prekidala. Sudjelovao je na svim festivalima. Ipak najveće uspjehe imao je na Festivalu zabavne glazbe Split. U prvom desetljeću dao je najviše hitova, pa je izravno „odgovoran“ za veliku popularnost i ugled tog festivala. Dr. Nikica Kalogjera je 1962. godine bio prvi nagrađeni skladatelj na Splitskom festivalu (Sedam galebova, 1. nagrada stručnog ocjenjivačkog suda i 2. nagrada publike). On je i autor festivalske himne Nima Splita do Splita, potom skladbi Veslaj, Maškare i Nono, moj dobri nono, koja je proslavila Terezu Kesoviju ali i vratila popularnost slavnome Claudiju Villi.

Pisao je filmsku glazbu, glazbu za kazalište, televizijske drame i serije. Njegov Adria Sound ušao je u njemačke udžbenike o glazbi. On je oduvijek imao svoj recept za uspjeh. Ako je u to vrijeme bio hit Love Story, većina autora je pisala u tom stilu. On to nikada nije radio! Uvijek bi uzeo nešto našeg melosa jer je znao da će tako biti drugačiji od ostalih. Najviše se koristio dalmatinskim melosom. I zato je Kalogjera danas poznat u svijetu po specifičnom izrazu Adria Sound, po zvuku Jadrana. Tu je, nažalost ostao usamljen. Nisu to nikada bile dalmatinske pjesme u onom izvornom smislu već samo njihova osnova umivena u moderni šlagerski zvuk. On je shvatio da je to jedini način našeg izlaska u svijet. Tog i takvog Kalogjeru poznavali su, prepoznavali i nagrađivali žiriji u kojima su sjedili Coniff, Manzzini , Legrand…-O Adria Soundu se vani dosta zna. Točno je da sam zabilježen u nekim njemačkim udžbenicima. U jednom, kod instrumenta mandolina, stoji: To je instrument koji se svira na način kako nam je to donio dr. Kalogjera u Adria Soundu.

-Adria Sound je primjer kako bi trebalo raditi. Mi moramo izaći vani s našim prepoznatljivim zvukom. Kada vidite na ulici jednu crnku, odmah ćete reći, ovo je tipična Brazilka ili Židovka. Plavuša će vas asocirati na Šveđanku. Vama se to, s jednim životnim iskustvom predstavlja kao jedan tip žene. To je ono što mi u glazbi ne osjećamo. Želio sam pokazati svojim pjesmama kako postići tu prepoznatljivost i izvan naših granica. Glazbeni identitet je najveći problem. Jedini način da se naša glazba proda vani jest da dobije tu prezentaciju ili takvu prepoznatljivost koju ima grčki sirtaki, španjolski pasodobl, andaluzijski flamenco koji je poznat u cijelome svijetu kao žig autohtonosti tog naroda. To je slučaj i s talijanskom glazbom, bez obzira na to radi li se o sicilijanskoj taranteli ili napuljskoj kanconi. Švicarska i Austrija poznate su po jodlanju. Irske balade su majka svim kaubojskim pjesmama. Ja tvrdim da mi to imamo i u Dalmaciji. Dalmatinska pjesma ima elemente internacionalizma. Istarski je najoriginalniji od svih naših melosa - ali je jako težak. Svi ti jadranski festivali trebali bi imati prepoznatljivu notu. E sad, da se vratimo na usporedbu sa ženama. Kada jednu takvu pjesmu čuje netko u Egiptu, Americi, Argentini ili Rusiji, treba odmah znati da je to dalmatinska pjesma, kao što će odmah pogoditi i povezati sirtaki s Grčkom, ili napolitansku kanconu s Italijom. Dakle, moramo težiti ka prepoznatljivosti.

Kao liječnik radio sam kratko vrijeme u bolnici Sveti Duh u Zagrebu. Proricali su mi veliku karijeru, a bio sam i odličan student. Međutim, ja sam završio i visoke glazbene škole, uvukao sam se u glazbu od malih nogu i bez nje ne bih mogao. Možda je medicina izgubila jednoga dobrog liječnika, ali ja sam sretniji za klavirom nego što bih bio u nekoj ambulanti ili bolnici.