|
Kako se HGU ni nakon deset dana nije oglasila nakon sramotnog
performansa koji je u Splitu izvela Sandra Sterle, predavačica
Umjetničke akademije u Splitu, osjećam potrebu sugerirati Vam da se
kao predsjednik najmasovnije udruge glazbenika u Hrvatskoj javno
izjasnite i oštro osudite besramni čin. Da kojim slučajem obnašam
dužnost predsjednika HGU, polazište za osudu temeljio bih na
slijedećem:
-Performans je izveden na javnom mjestu na Danima otvorenog
performansa u prostorijama Akvarija na splitskim Bačvicama uz
prisutnost posjetitelja.
-Gospođa Sterle je svoj performans osmislila na način da je 40
minuta povraćala uz pjesmu „Dalmatinac“ koju pjeva Mišo Kovač.
-Sterle, koju tisak i elektronski mediji nazivaju umjetnicom, svoj
je nastup ovako objasnila:
„Godine vožnje autobusom jedan su od primjera gdje meni uvijek pozli
od agresije većine. U takvim sam situacijama uvijek osuđena na
jednosmjerne želje većine, po pitanju npr. glazbe i samog štimunga.
Svu tu mučninu kao posljedicu terora većine.“
Sterle je izabrala za glazbenu pozadinu Mišinu pjesmu, jer njega
smatra simbolom štimunga kojeg je htjela prikazati.
-Ovim se nisam referirala na Mišu Kovača, već samo na određeni
štimung koji prikazuje jednosmjernu okolinu i društvo u kojem se
nalazimo, rekla je pred šokiranom publikom, a nakon što je 40 minuta
provocirala povraćanje, izjavila je da se osjeća jako dobro.
„U meni se dosta dugo skupljalo, sada se nakon pročišćenja osjećam
odlično!“
Mislim da je Sterle u potpunosti bila transparentna. Ni jedna njena
izjava i sam čin ne mogu nikoga dovesti u zabludu u smislu „što je
pjesnik želio reći“.
Ona je kao „umjetnica“ željela poslati vrlo jasnu poruku javnosti.
Želje većine po njoj su akt agresije, od kojih njoj pozli, a kao
posljedicu terora većine, za ilustraciju je izabrala Mišinu pjesmu.
Dakle, jasno je dala do znanja da je vrsta glazbe koju nudi Mišo
Kovač, teror i agresija većine. Ona ima pravo izraziti svoj stav,
svoje neslaganje s pjesmama koje pjeva umjetnik Mišo Kovač, ali nema
pravo taj svoj stav iskazati na način na koji je to uradila:
stavljajući prste u usta i povraćati. Ona je izabrala i pravi
trenutak: u naletu turbofolka i importirane glazbe koja gubi svoju
publiku, ona povraća na jedini glazbeni identitet koji imamo.
Povraća na pjesme Miše Kovača koje su, htjeli mi to priznati ili ne,
ipak autentični glazbeni iskaz ovog podneblja.
Predlažem Vam gospodine Hasanefendić da se izjasnite po ovom
nečuvenom i sramotnom napadu na hrvatskog umjetnika. Iz ovog akta
mogli biste izvući i neke pouke koje bi hrvatsku glazbenu scenu
mogle donekle izvući iz bolesnog stanja. Zašto je, primjerice, Mišo
Kovač osoba po kojoj bi takozvani umjetnici performansa mogli
povraćati kad im se prohtije? Iz jednostavnog razloga što se kao
institucija nikada javno niste izjasnili po pitanju glazbenih
podjela. Upravo je HGU podijelila glazbenu čeljad na više vrijedne i
manje vrijedne članove. Evo Vam primjera:
I. Razred HGU /
Umjetnici-izvođači zabavne, pop, rock i narodne glazbe moraju
ispunjavati najmanje dva od predviđenih kriterija. Jazz glazbenici
moraju ispunjavati najmanje jedan od predviđenih kriterija.
 Svojim
aktom unaprijed ste izvođačima jedne vrste glazbe postavili strože
kriterije. Meni to nije jasno. Pa nije valjda da je džez glazbenik
samim tim što svira, stvara ili pjeva džez glazbu u startu u
povoljnijem položaju. Uostalom, mogao bih Vam nizom primjera i vrlo
argumentirano dokazati da tako uopćena odredba ne drži vodu. Ali,
pošto nisam član HGU neću se dirati u Vaša interna akta. Samo bih se
želio vratiti na sporno pitanje STERLE-KOVAČ. Takozvana umjetnica je
bila svjesna da neće naići na otpor institucija poput HGU, jer ona
vjerojatno kao akademska građanka čita novine, pa zna na koga
nekažnjeno može povraćati. Da je kojim slučajem povraćala uz glazbu
redovitih sakupljača Porina – već biste se javili s osudom i
priopćenjem. Ne želim biti neugodan, ne želim Vas optuživati, ovim
Vas samo želim obavijestiti (ako niste znali) da je pošteni hrvatski
umjetnik bio povodom za povraćanje. I ne samo to, umjetnica je
povraćala i na vrstu glazbe karakterističnu za mediteransko
okruženje. Kakvog li paradoksa - u srcu Dalmacije! Ona je (sjajno)
poslala poruku koja se već dugo provlači kroz onu drugu, zaštićenu,
manjinsku ali preferiranu glazbenu javnost: dalmatinska pjesma je
neurbana, minorna, i jedino što kod Dalmatinaca vrijedi – zlatni je
lančić oko vrata. Pa srušite taj nakaradni mit u svojim redovima,
dajte malo više prostora onima koji glazbu promišljaju na svoj,
autentičan način. Podarite poneki zasluženi Porin i onima koji nose
lančić oko vrata, onima koji nisu u ime autentičnog hrvatskog
glazbenog izričaja posegnuli za gospelom.
Uostalom, sad Vam je idealna prilika: PORIN ne želi nitko!
|
