Bitno je pored umjetničkih istaknuti i Radojkine ljudske vrline koje se tako lako mogu prepoznati i na sceni: nenametljivost, jednostavnost… Ona nikad neće glumiti zvijezdu jer drži da je njena misija dati sve ono što može i zna – bez zadrške. Ona je u dobrim odnosima sa svima, ona će se veseliti na istoj sceni i s Terezom, baš kao što se Tereza veseli i njenim uspjesima. I u tome je vrijednost VELIKIH. Jer bez tih sitnih ali bitnih ljudskih kvaliteta ne može se uspjeti ni u jednoj umjetnosti, posebice ne u glazbenoj, koja objedinjuje sve ljepote da bi se dobila kvaliteta koju ipak treba nagraditi i priznati. Za „početak“ i Nagradom za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, koju Festival zabavne glazbe Split ne dodjeljuje samo onima koji su na njegovoj sceni dali maksimum, već za ukupno stvaralaštvo iz područja glazbene umjetnosti. Stoga, to priznanje zasluženo ide u prave ruke

Kada bismo pomno analizirali glazbenu karijeru Radojke Šverko, pjevačice iz Buzeta, odmah bi trebali navesti nespornu činjenicu da je imala sreću na početku karijere pjevati pjesme poznatih i priznatih autora. I tu ne bismo pogriješili, jer je s pjesmama s autorskom težinom osvojila ne samo domaću već i internacionalnu scenu. Ali isto tako mogli bismo postaviti pitanje, što bi bilo s tim pjesmama da ih kojim slučajem nije izvela Radojka. Bismo li na međunarodnim festivalskim scenama, u nekim sad već davnim i slavnim godinama važnim za uspon domaće glazbe, bili na glazbenom krovu svijeta? Sumnjam, jer gospođa Šverko je umjetnica koja jedinstvenim glasom i vokalnim mogućnostima kreira pjesmu, dodaje joj one finese i dimenzije koje se ne mogu pročitati u partituri. I stoga sam često znao istaknuti, baš kad je o toj umjetnici riječ, kako je nepravedno što se u pojedinim pjesmama njeno ime ne potpiše uz skladateljevo. Jer pjevački iskazi takve vrste su zapravo autorski i nisu baš karakteristični i prepoznatljivi na domaćoj sceni, ako izuzmemo još Terezu ili Zoricu…

Dakako, mogao bih nizom primjera braniti svoje stavove ali to je kod Radojke nepotrebno i nesporno. Navest ću tek samo nekoliko detalja koje sam napisao za njenu Zlatnu kolekciju. Prvi pokušaj da stane pred mikrofon kao profesionalna pjevačica bio je 1967. godine u Rovinju, a iduće već je bila na Melodijama Istre i Kvarnera. Bilo je to posve dostatno za pristupnicu internacionalnom festivalu Split'69. Prvi susret sa zahtjevnom splitskom publikom nije prošao nezapaženo, ali pravi boom Radojka će doživjeti 1970. godine na tim istim legendarnim Prokurativama, pjevajući skladbu Esada Arnautalića Kud plovi ovaj brod. U drugoj verziji istu pjesmu je pjevao Sergio Endrigo, tada velika zvijezda talijanske zabavne glazbe. I što je onda mogla jedna relativno nepoznata pjevačica učiniti u takvoj konkurenciji? Ništa osim pobijediti sebe, „nedostižne“ Prokurative i slavnoga Endriga koji je ostao u sjeni njene izvedbe. Možda je od te pjesme, od tog uspjeha zapravo sve i počelo. Teško bi bilo izdvojiti bilo koji period njena stvaralaštva. Ako su joj sedamdesete donijele najviše uspjeha i svjetsku slavu, osamdesete su pak brojnim primjerima potvrdile njen talent. Bogomdani glas i otkriveni glumački talent, doveli su je i na kazališnu scenu s koje je dugo godina pjevala vrhunske role. Radojka nije uvijek donosila pravilne odluke koje su joj mogle biti korisne. Mogla je prihvatiti brojne ponude koje su joj stizale sa svih strana, no, ona je izabrala drugi i trnovitiji put - dokazivanje na domaćem terenu. A taj domaći teren je surov, prihvatio je činjenicu neponovljive pjevačke osobnosti, ali tu istu vrijednost nije znao nagraditi.Ni statusno ni na bilo koji drugi način. Tako je međunarodna scena ostala uskraćena za prelijepi glas, a ovi naši prostori nezasluženo su dobili svjetsku pjevačicu. Velim nezasluženo, jer se toj umjetnici, kao i nekim drugim, nismo odužili na način kako se to radi u Europi. Ipak, glazbeni sladokusci proteklih nekoliko desetljeća uživaju u njenim sjajnim izvedbama, od rock-opera, uvijek dragih i rado slušanih balada, odabira iz svjetskog evergrinskog repertoara pa do pjesama posebnog mediteranskoga timbra, u kojima je opet na svom terenu, tako da je nemoguće i nepotrebno svrstavati ju u neku strogo određenu ladicu. Mislim da je bitno istaknuti i njene ljudske vrline koje se tako lako mogu prepoznati i na sceni: nenametljivost, jednostavnost… Ona nikad neće glumiti zvijezdu, jer drži da je njena misija dati sve ono što može i zna – bez zadrške. Ona je u dobrim odnosima sa svima, ona će se veseliti na istoj sceni i s Terezom, baš kao što se Tereza veseli i njenim uspjesima. I u tome je vrijednost VELIKIH. Jer bez tih sitnih ali bitnih ljudskih kvaliteta ne može se uspjeti ni u jednoj umjetnosti, posebice ne u glazbenoj, koja objedinjuje sve ljepote da bi se dobila kvaliteta koju ipak treba nagraditi i priznati. Za „početak“ i Nagradom za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, koju Festival zabavne glazbe Split ne dodjeljuje samo onima koji su na njegovoj sceni dali maksimum, već za ukupno stvaralaštvo iz područja glazbene umjetnosti. Stoga, to priznanje zasluženo ide u prave ruke. Onako, privatno, hvala maestra za sve lanterne bez kojih bi u ovoj glazbenoj tami teško pronašli svoj put.