Činjenica je da se proizvodi mnogo, da ima vrlo uspješnih materijala i odličnih pjesama. Nažalost, uz to ima puno toga što bi bolje bilo da se nikad nije pojavilo. U toj velikoj produkciji ima puno dobroga, ali isto tako i nekih glazbenih oblika koji su nam se uvukli u zabavnu glazbu i kojih bi se trebalo odreći. Kod nekih kao da se ništa nije dogodilo 1990. godine * Nisam pobornik dvaju festivala. Ako su dva onda mogu biti i četiri, a tada se sve to pretvara u koncerte novih pjesama i gubi se onaj udarni smisao; Splitski festival! Publika bi htjela jedan festival, a na poslovnim je ljudima uskladiti te interese

Od sredine pedesetih godina pa sve do danas profesor Stjepan Mihaljinec intenzivno je prisutan u hrvatskoj glazbi u različitim ulogama: skladatelj, dirigent, aranžer ili pak kao vrhunski klavijaturist. Na neki način, sudbinski je vezan uz festivale. Na Splitu je dugo godina bio u stručnim tijelima, u orkestru. Ponekad bi se pojavio i s nekom pjesmom. Godine 1971. njegova skladba Proplakat će zora nije baš zdušno primljena sa strane selekcijske komisije. Bila je prva u rezervi. Stjecajem okolnosti ušla je u program i tada su nastali pravi problemi.

-Ta je pjesma bila ponuđena četvorici pjevača. Svi su je listom odbili pjevati. I to sve pjevači od imena. Ja to nisam znao. Vinko Lesić, koji je tada bio direktor festivala, muku je mučio s tom pjesmom. Svi su bili vrlo skeptični i bilo im je smiješno pjevati pjesmu koja je rađena po narodnoj. Jednostavno nisu vjerovali u moju i Britvićevu ideju. To je bilo prvi put da je netko upotrijebio narodnu pjesmu kao podlogu za zabavnu. Na kraju je Lesić to ponudio Miši Kovaču, a iskreno mu je priznao da mu nudi pjesmu koju njegovi kolege odbijaju. Mišo ju je poslušao, odmah prihvatio i rekao kako će on s tom pjesmom pobijediti na festivalu. Tako je i bilo. Proplakat će zora dobila je prvu nagradu u domaćem i u internacionalnom dijelu Splita '71. Sve moguće nagrade je pobrala. Cijelo finale bilo je u znaku te pjesme. U drugoj verziji je pjevao sastav iz Italije Quatro piu quatro.

-Bio je to početak uspješne suradnje s Mišom. Zašto više ne radite s njim?

-Točno je, dugo već nismo skupa na pozornici. To nema nikakve veze s našim odnosima i prijateljstvom. U vrijeme dok smo skupa radili on je bio dobar suradnik. Osim toga, uvijek je znao dobro procijeniti neke stvari, pa je tako dobro procijenio i uspjeh pjesme Proplakat će zora. Nakon te pjesme pjevao mi je također na Splitu pjesmu Noćas ćemo zemlji ko materi reći i isto odnio nagradu. Također je bila jako popularna Odvest ću te na vjenčanje. Mišo i dan danas te pjesme izvodi s gotovo istim uspjehom kao i nekad. Zanimljivo je da sam sve te pjesme radio u suradnji s Dragom Britvićem koji je znao napisati lijepe stihove.

-Interesantno je da su kontinentalci napisali puno dobrih dalmatinskih pjesama. Vi i Britvić Zagorci ste, zar ne?

-Možda tu negdje u biti leži i sličnost, podudarnost s ovom našom melodikom, zagorskom i zagrebačkom gradskom pjesmom. Uzmite konačno da su najpoznatije kajkavske pjesme napisali ljudi s mora: Popevke sam slagal, Fala... koje je napisao Vlaho Paljetak. Očito su nas ljudske a i autorske sklonosti vodile na taj put.

-Te sedamdesete, u kojima ste pobjeđivali, čini se da su nekako bile najplodnije, ne samo kada je u pitanju Splitski festival već uopće u hrvatskoj zabavnoj glazbi. Ipak, imam dojam da su se autori Vaše generacije pomalo umorili?

-Ja i sada radim punom parom. U ovim zrelijim godinama više sam se posvetio aranžmanima. Skladam instrumentalnu glazbu i dosta nastupam na koncertima pjevača koje pratim na glasoviru. Što se tiče tekuće hit produkcije, ne bih rekao da se moja generacija umorila. Na sceni je mlađa i prodornija generacija. Prodornija u poslovnome smislu. Ja pripadam vremenu kada je bilo dostatno napisati dobru pjesmu, a onda je ona lako sama nalazila svoju publiku. Danas to nije dovoljno. Potrebni su poslovni kontakti na način na koji moja generacija nije naviknuta. E sad kada me pitate za te sedamdesete, slažem se s vama da je to vrijeme koje je predstavljalo kulminaciju u razvoju naše zabavne glazbe. Ni od čega se pošlo prema ovome što danas imamo. Generacija o kojoj vi govorite i kojoj ja pripadam stvorila je prvi Zagrebački, Opatijski, Splitski festival... Do pojave tih festivala svirala se isključivo strana zabavna glazba. Tek 1954/55. kada smo krenuli s domaćim skladbama i festivalima, u većemu broju su se počeli pojavljivati i pjevači. Dotad smo imali samo tri ili četiri pjevača: Ivu Robića, Vali Hohnjec, Anđelinu Groh, Zvonimira Krkljuša. Pojavom domaće zabavne glazbe, dolaskom i razvojem televizije, razvojem nosača zvuka, došli su i festivali koji su nicali kao potreba da se nove pjesme na jednoj takvoj sceni i predstave. Kulminaciju su doživjele tih sedamdesetih godina.

-Kako danas gledate na hrvatsku scenu?

-To pitanje bi tražilo znatno više prostora i vremena nego što to vama vjerojatno stoji na raspolaganju. Činjenica je da se proizvodi mnogo, da ima vrlo uspješnih materijala i odličnih pjesama. Nažalost, uz to ima puno toga što bi bolje bilo da se nikad nije pojavilo. U toj velikoj produkciji ima puno dobroga, ali isto tako i nekih glazbenih oblika koji su nam se uvukli u zabavnu glazbu i kojih bi se trebalo odreći. Kod nekih kao da se ništa nije dogodilo 1990. godine.

-Kanite li obnoviti Vašu suradnju sa Splitom?

-Sigurno ću se javiti. Znate, bilo je nastupilo neko čudno vrijeme. Ja sam i dalje slao na festival pjesme istoga tipa. Međutim, iz mog ugla gledano nastupilo je vrijeme kada nije bilo bitno imaju li pjesme tu dalmatinsku melodiku. Osim toga, ja sam veliki protivnik krivih akcenata: voljeti, ljubiti, čekati, a to je nekako ušlo u modu. Uvijek sam mislio da na Splitu mora biti zastupljena dalmatinska pjesma. Prošle godine Prokurative su napravile pomak prema boljemu. Drago Britvić je iz Pitomače, znači Podravac, ja sam Zagrepčanin ali podrijetlom Zagorac. Nas dvojica smo napravili puno dalmatinskih pjesama. Ono što smo mi napravili nije samo profesionalno opredjeljenje. Očito je da smo osjetili duh toga podneblja. Radeći te pjesme, prepoznali smo nekakvu emociju toga tipa. Valjda je to prepoznala i publika. Iz Splita nosim samo najljepše uspomene. Ne bih se mogao sjetiti nečega što bi tu lijepu sliku moglo pomutiti. Jedne godine sam svirao u orkestru, a moja supruga Elvira Voća pjevala je prekrasnu pjesmu Zdenka Runjića Miris mora. Sve su to drage uspomene. Iz toga razloga žao mi je što se sve to dolje zbiva. Nisam pobornik dvaju festivala. Ako su dva, onda mogu biti i četiri, a onda se sve to pretvara u koncerte novih pjesama i gubi se onaj udarni smisao Splitski festival. Profesionalci će se vjerojatno zbog poslovnih interesa vezati za jedan ili drugi, a to je za publiku manje važno. Publika bi htjela jedan festival, a poslovni ljudi bi trebali uskladiti te interese. Valjda je to moguće?

STJEPAN MIHALJINEC, skladatelj, aranžer i pijanista. Rođen u Zagrebu 1. prosinca 1935. Diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1963. Diplomski rad: O pojmu, produkciji i reprodukciji tzv. zabavne muzike. Jedan je od pokretača osnivanja festivala Kajkavske popevke u Krapini (1966.), čiji je umjetnički direktor sve do danas. Od 1957. bio je urednik u programu u Muzičkoj proizvodnji Radio Zagreba, a od 1981-1990. urednik Muzičkog programa. Od 1971.-1979. bio je predsjednik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske, a 1983-1984. predsjednik Društva hrvatskih skladatelja.
Skladao je preko 300 zabavnih melodija od kojih su mnoge nagrađivane na festivalima u zemlji i inozemstvu (Svitanje, Ako sada odeš, Zadnji fijaker, Proplakat će zora, Noćas ćemo zemlji ko materi reći…). Skladao je veći broj pjesama za djecu, glazbu za TV serije te orkestralna djela, među kojima se posebno ističe Fantazija za klavir i orkestar (1971.). autor je dvaju glazbeno-scenskih djela: Ja i moje drugo ja (1964.) i Ljubovnici (1981.) Piše aranžmane za sve vrste orkestralnih sastava. Kao pijanista i dirigent gostovao je u nizu europskih zemalja te u Americi, Kanadi, SSSR-u i Australiji, surađujući s mnogim našim istaknutim vokalnim solistima te s Josephine Baker, Domenicom Modugnom, Sergiom Endrigom, Johnnyjem Loganom i drugima.
Za svoj umjetnički rad primio je brojne nagrade i priznanja od kojih su najznačajnija Josip Slavenski (1995.) za sveukupni doprinos razvoju domaće estrade te odlikovanje Predsjednika Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995.), Zlatna plaketa HGU (2001.), Povelja Grada Krapine (2005.), Nagrada Grada Zagreba (2005.), te Nagrada za životno djelo Hrvatskog društva skladatelja (2006.).
Godine 2003. uvršten je u ediciju 2000 Outstanding Intellectuals of 21st Century Internacionalnog biografskog centra u Cambridgeu.