AUDIO

Prava vrijednost, kad želimo govoriti ili filozofirati o glazbi, nalazi se u čovjeku. To se ili ima ili nema. Nema tu puno dilema. Kod Tereze je to „ugrađeno u sustav“, fino ugravirano, filigranski rad nekog Boga koji je očito jako volio glazbu i Terezu. Stoga, Terezi ne pripisujem nikakve posebne zasluge u tom smislu. Ono što joj priznajem, to je njen temperament, to je njen trud da se bori i izbori iznijeti to što je u njoj, da to prenese nama. Zato joj se, zajedno s milijunima njenih poklonika klanjam do poda. Dubrovnik je imao republiku, znanstvenike, pisce, imao je povijest…Ali bome, ima i Terezu. Hvala Dubrovniku, ali molit ću lijepo – ona pripada svima. Tek toliko na znanje!

Naslov Gdje ima srca, tu sam ja, uzeo sam iz jedne njene pjesme. Taj naslov, koji bi zapravo trebao ocrtati, dati brzinsku sliku velike umjetnice Tereze Kesovije, priznajem – neprikladan je. Jer srce je samo jedna dimenzija, jedna strana glazbenog iskaza koji se može doživjeti na svakom njenom pjevačkom nastupu. Sve reći kroz naslov o Terezi, nemoguće je. Ali, eto idem pokušati ovom prigodnom naslovu dodati još nešto. Primjerice: Gdje ima glazbe, gdje ima glasa, gdje ima emocija, gdje ima duše- tu sigurno stanuje Tereza! Namjerno se neću poslužiti ni jednim jedinim podatkom iz njene biografije, ne treba mi ni Internet. Ne treba mi zapravo ništa. Jer sve znam o njoj da bih bez pomoći svemoguće mreže među mrežama mogao napisati tekst o Terezi. Pokušavam pisati onako kako sam tu pjevačicu doživljavao proteklih desetljeća. Poznajem je od 1963. godine. Tad sam je prvi put vidio uživo u ljetnom kinu Bačvice, a godinu prije toga, nastupila je na Melodijama Jadrana'62 na bazenu Jadrana u Splitu. Bila mi je tada predaleko i bilo mi je preskupo kupiti ulaznicu, pa sam ju u ilegali gledao i slušao iz sustipanske perspektive. Ona tada, za splitsku publiku još nije bila „Tereza od formata“. Bila je odlična pjevačica, sjajno je pjevala svoje pjesme. Ali, 1965. gledao sam je i slušao dok je na jubilarnim V. Melodijama Jadrana Split'65 pjevala pjesmu „Odrasli smo“, Pere Gotovca i Vesne Lukatela. To je bila Tereza, to je bila pjesma, to je bila izvedba za pamćenje! Koliko emocija, koliko snage… ZNANJA! Mislim, da je te godine Tereza odrasla, da je uputila jednu poruku svim ostalim izvođačima, publici, hrvatskoj i inoj glazbenoj javnosti: Ovako će biti idućih ljeta i godina, ja ću biti taj putokaz kako treba pristupiti pjesmi i kako ju treba izvesti! Ona to, naravno, nije izgovorila. Ona je to uradila, sustavno radeći na sebi. Akademsko glazbeno znanje vjerojatno joj je pomoglo u „čitanju“. Ostalo je sama gradila, a nešto je odnekud i ponijela, nešto joj je darovano. Jesu li to konavoski glazbeni korijeni ili božji-svejedno je. I uopće me nije briga tko je u nju ugradio te sve pjevačke i glazbene kvalitete. Moje je samo da ustvrdim ono što svi znaju: Tereza je jedinstvena pjevačka pojava na ovim prostorima!

Ali, i to je premalo, jer ona je internacionalna diva. Pjevala je na onim svjetskim eminentnim, prestižnim scenama na koje se dolazilo s pozivom. Il suffit de dire l' Olympia…et Tereza! Između ostalog… Da dalje ne nabrajam. Koliko je pjesama ostavila na domaćim i svjetskim scenama. Taj podatak, vjerujem ne zna nitko. Ali znaju oni koji su imali čast i zadovoljstvo biti sudionici tog susreta s velikom umjetnicom. Ako je ovaj tekst napisan i previše osobno intoniran, onda se ispričavam. Ali, pitam se, tko bi me mogao demantirati u tvrdnji kako je njen vokal, kako su njene izvedbe savršene, kako ona jednostavno plijeni svojom pojavom i vokalnim mogućnostima. Tereza jednostavno podiže ljude na noge, a da nije pritom rekla ruke gore, kako se to već danas radi. I stoga se srdim kad se za neke pjevačke priljepke tvrdi da su zvijezde. Što je to danas zvijezda u Hrvatskoj?

Što taj izraz uopće znači. Da je netko možda dosegnuo zvjezdane visine? Taman posla! Tereza danas nije zvijezda. I bolje da nije, jer današnje zvijezde samo trepnu nekoliko puta, il' se vide il'ne vide, a Tereza nas drma već četrdesetak godina kao najjači potres . I gdje ona stane tu naraste pjesma, tu se osjeti onaj jedinstveni dašak glazbe kojim ljudi hrane svoju dušu. Nema tu srce nikakve veze. Srce je obični mišić. Ono doduše može zaigrati, ona ga može potaknuti da kuca jače, a kojim putem taj krvotok dolazi do onoga što zovemo duša - nitko ne zna. Ni Tereza toga nije svjesna, nije svjesna koliko nam je toga darovala, koliko nam je mladosti dala, koliko je svojih emocija prenijela na nas. I taj put: od mikrofona do publike, taj dodir, kontakt koji ona uspostavlja – enigma je. A zapravo je sve jednostavno. Prava vrijednost, kad želimo govoriti ili filozofirati o glazbi, nalazi se u čovjeku. To se ili ima ili nema. Nema tu puno dilema. Kod Tereze je to „ugrađeno u sustav“, fino ugravirano, filigranski rad nekog Boga koji je očito jako volio glazbu i Terezu. Stoga, Terezi ne pripisujem nikakve posebne zasluge u tom smislu. Ono što joj priznajem, to je njen temperament, to je njen trud da se bori i izbori iznijeti to što je u njoj, da to prenese nama. Zato joj se, zajedno s milijunima njenih poklonika klanjam do poda. Dubrovnik je imao republiku, znanstvenike, pisce, imao je povijest…Ali bome, ima i Terezu. Hvala Dubrovniku, ali molit ću lijepo – ona pripada svima. Tek toliko na znanje!