Sjajni Šibenčanin, vrhunski intelektualac i zasigurno jedan od najvećih hrvatskih pjevača svih vremena, izvođač koji je iskoristio bogomdani talent kao sredstvo koje pravim pjevačima omogućava da obogate svoju izražajnost, ali i kao mogućnost sugeriranja jednog drugog oblika sentimenta. Njegov svijet glazbe nije tajnovit. Preslika je to unutarnjeg svijeta kojim se popularni Šibenčanin u najboljem svjetlu predstavio brojnim poklonicima istinske glazbene umjetnosti. Ako je zabavna glazba danas, u nekim svojim segmentima potrošna roba, Vukov je tu i takvu glazbu, ne samo glasom, uzdigao na razinu umjetnosti. I u tome je njegov prinos hrvatskoj i glazbenoj kulturi značajan i znakovit

Mirno teku rijeke, pjesma Miroslava Biroa i Drage Britvića, izvedena na festivalu zabavne glazbe Opatija, daleke 1959. godine, na neki je način bila predznak burne i jedinstvene pjevačke karijere najboljeg pjevača na našim prostorima - Vice Vukova. Debitantski nastup na prestižnom festivalu zabavne glazbe tadašnje države, bacio je u sjenu velika imena glazbene scene. Bio je to pjevački početak uvaženog umjetnika, koji je od tada pa do danas, bez obzira na prisilnu šutnju od gotovo od 18 godina, obilježio jedno glazbeno razdoblje vrhunskim pjevačkim umijećem, a potom i odnosom prema glazbi.

Vice Vukov je uporno pokušavao (i uspio) uzdignuti odrednicu puke zabave na višu razinu, na razinu umjetnosti. Prepoznala je to brojna publika, ali i struka, okrunivši već okrunjenog kralja hrvatske glazbene scene, između ostalog i Porinom za životno djelo.

-To malo zastrašujuće zvuči - Nagrada za životno djelo! Kao da se hoće zaokružiti jedan život, umjetničko djelo. A ja i dalje želim pjevati, premda nagrade uvijek prihvaćam kao nešto što se odnosi na ono što sam uradio do trenutka dodjele. Život ide dalje. I uvijek sam zahvalan onima koji mi dodjeljuju nagrade – rekao je autoru ovog teksta Vice Vukov, u prigodi uručenja Porina za životno djelo.

U svojoj bogatoj karijeri osvojio je sve moguće nagrade koje jedan pjevač može osvojiti. Na svim festivalima! Njegova karijera bila je u stalnom usponu, bez padova. Fini glas učinio je Dalmatinsku elegiju, Bodulsku baladu, Vužgi, Pismo ćali i brojne druge pjesme, vječnima. Pjevale su se sve do 1972. godine, kada se slavni umjetnik (prisilno) povukao iz pjevačkoga života. Punih 18 godina njegovo se ime šaptom spominjalo. I kada se 1989. godine ponovno pojavio na sceni, mnogi nisu mogli vjerovati da je ljepota vokalnog izričaja ostala ista.

-Priroda je to učinila, onaj glavni dio, jer je to genetski. A s druge strane i način života koji je poprilično solidan. Štedim se, i s nekom vještinom pokušavam se koristiti tim glasom, što mu naravno produžuje život.

Uvijek kada je potrebno odrediti mjesto takvih pjevačkih veličina kao što je Vice, uvijek kod novinara postoji dilema, kako u toj šarolikosti svega i svačega, nečega i ničega svrstati umjetnika ranga Vice Vukova. Jer ipak između njega i nekih njegovih kolega postoji određeni prazni prostor koji razdvaja nešto od ničega. Za utjehu, da bismo tu pojavu vidjeli jasnije, takve stvari postoje u svakom poslu. Postoji inženjeri i inženjeri, liječnici i liječnici a ipak postoji neka razlika. Tako i u estradi egzistira neko pjevušenje, a isto tako i ljudi koji nastoje učiniti nešto što će trajati. Vice Vukov je u tome uvijek bio iskren. Pjevao je onako kako je osjećao. Na nekakvim izvorima i temeljima se napajao. Teško bi bilo objasniti sve lijepim pjesmama i lijepim glasom…Čudo je to što neke njegove pjesme žive trideset, a neke i više godina…

-Postoji trenutak kada je kreativnost bila moguća i to je prebrodilo sve godine i sve krize. Nikad nisam nastojao da gledam stvari parcijalno. Želio sam zadovoljiti vlastito shvaćanje o lijepom pjevanju. Neka drugi određuju… Uvijek sam bio kritičan prema svojim pjesmama, slušajući ih onako svježe nalazio sam da je moglo biti bolje. Međutim kad slušam to s velike vremenske distance i kada razmišljam o njima možda na neki drugi način i možda i o nekom drugom čovjeku, onda si uzimam za pravo neku slobodu i kazati da su te stare pjesme vrlo dobro napravljene.

Ali ima jedna stvar koja ide u prilog ondašnjim kreativcima pjesama. Pjesme su bile nešto više od same pjesme i nešto više od same glazbe. S obzirom da je bio takav život, zatvoren s raznih strana, cijela područja su bila tabu teme, dolazila je do izražaja potreba čovjeka da se iživi i u tim tabu temama, pa je onda u nekim marginalnim djelatnostima, kao što je pisanje zabavnih pjesama, i tematika bila teža nego što bi trebala biti tematika standardnih zabavnih pjesama koje se pojavljuju na festivalima. I danas kada slušate te stare pjesme, teško je reproducirati istu atmosferu. A ipak njihova ljepota je svevremenska. Danas je sve aspekte života zahvatila komercijalizacija. Svi nastoje da se svide i da prodaju to na tržištu. Cijeli svijet je zahvatila ta potreba. Tržište je dalo znak ljudima što treba raditi. Pravi umjetnici su nekada gajili nadu da stvaraju trajnu vrijednost, poput Špišića, Britvića i mnogih drugih. Oni su to željeli. Oni su čak i riskirali da možda publika neće osjetiti to što su oni doživljavali.

No, dolaze nove generacije, novi ljudi. Pomalo sam se povukao, to je jedan segment.. Ja sam proteklih godina opet doživio neku marginalizaciju, opet je bila neke vrste političke nepodobnosti koja se na mene sručila. Malo se bavim i drugim stvarima…I knjigu sam objavio. Obiteljski sam čovjek, osjećam odgovornost pa se ne upuštam u sveopću komercijalizaciju. A i inače slabo stojim s inicijativom. Uvijek očekujem da mi se drugi jave, a svi su se okrenuli prema komercijalnom. I tržište se smanjilo jer je opala kupovna moć. Nitko se ne upušta u nešto ako neće imati prodaju. Nekada su nastupi na festivalu u Splitu bili veliki događaji za mene. Mislim da je čitav grad živio s tim. Bio je to jedan veličanstveni okvir koji je pratio zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni. Moja Dijana je iz Splita, najljepši dani karijere bili su nedvojbeno u Splitu. I ja se toga rado sjećam. Neki su ljudi rano počinju rekapitulirati. Ja nisam od tih. Čovjek nema drugo nego ono što je ispred njega..

Slavni Šibenčanin i intelektualac i zasigurno jedan od najvećih hrvatskih pjevača svih vremena, izvođač koji je iskoristio bogomdani talent kao sredstvo koje pravim pjevačima omogućava da obogate svoju izražajnost, ali i kao mogućnost sugeriranja jednog drugog oblika sentimenta. Njegov svijet glazbe nije tajnovit. Preslika je to unutarnjeg svijeta kojim se popularni Šibenčanin u najboljem svjetlu predstavio brojnim poklonicima istinske glazbene umjetnosti. Ako je zabavna glazba danas, u nekim svojim segmentima potrošna roba , Vukov je tu i takvu glazbu, ne samo glasom, uzdigao na razinu umjetnosti. I u tome je njegov prinos hrvatskoj i glazbenoj kulturi značajan i znakovit.