Umorio sam se od svega. U radu Festivala sudjelovao sam od 1962. godine. Službeno je dio organizacije nosio Radio Split na kojemu sam tada bio glazbeni urednik a dio odgovornosti preuzela je i Kulturno-prosvjetna zajednica iz koje je došla Perina Aljinović, žena koja je držala sve organizacijske konce. Možda se sve to ne bi bilo ni izrodilo da nije bilo te žene. Ja sam izdržao tih dvanaest godina, a posljednji festival sam vodio 1972. godine i to kao producent. Posljednjih pet, šest godina taj festival ide nizbrdo zato što su produktivne snage podlegle zakonu komercijale, a zakon komercijale uvijek vodi u propast jer sve više i više devalvira ukus publike…

Internacionalne godine Splitskog festivala i one prije toga, vezane su uz ime maestra Vinka Lesića, dugogodišnjeg direktora i dirigenta. Od male lokalne fešte pa do proboja na svjetsko tržište lake glazbe prošlo je tek nekoliko godina. Od ideje do realizacije internacionalnoga festivala presudan je bio samo jedan, slučajni susret…
O tome sam 29.12.1993. pričao s Lesićem .
-Preseljenjem festivala s bazena Jadran u ljetno kino Bačvice počeli smo razmišljati o stavljanju festivala u internacionalne okvire. Razmišljali smo o tome kako doći do skladatelja, aranžera, a posebno pjevača koji su u to vrijeme nešto predstavljali u zabavnoj glazbi Europe. Melodije Jadrana za samo nekoliko godina prerasle su u festivalsku velesilu na području bivše Jugoslavije.

Početkom 1967. godine našao sam se u Zagrebu s mojim prijateljem, profesorom Vladom Seljanom, umjetničkim direktorom tadašnjeg Jugotona. Seljan je već surađivao s nama u radu selekcijske komisije, izdavanju festivalskih materijala. Te godine Jugoton je sklopio ugovor s glasovitom londonskom tvrtkom E.M.I. na čelu koje je bio Norri Paramoor u svojstvu umjetničkog direktora. Imali smo ludu sreću da je upravo u vrijeme moga boravka u Zagrebu došao Norri. Šetajući se zagrebačkim ulicama, sjeli smo s njim u jedan bar i pričali kako namjeravamo od Melodija Jadrana stvoriti internacionalni festival. Tvrdili smo, a tako je zapravo i bilo, kako je festival vrlo uspješan. Na naše veliko iznenađenje Norri je obećao da će nam u tome pomoći.
 

SPLIT-EKSKLUZIVA ZA E.M.I.

- Suradnja s E.M.I. nije baš naišla na odobravanje drugih europskih producentskih tvrtki?

-To je i nas iznenadilo. Budući da je E.M.I. imao u svijetu brojne podtvrtke nije bio nikakav problem doći do pjevača. Norri nas je pitao koliko pjevača želimo i koje. Fino je surađivao s nama. Godine 1967. nastupili su predstavnici Španjolske, Francuske, Danske i Velike Britanije a također i Poljske, Rumunjske, Bugarske i DR Njemačke, koji su došli “s druge strane”. Nakon prvog internacionalnog festivala pojavio se otpor u Europi. Prigovarali su nam da smo prodali festival samo jednoj tvrtki i da smo drugima onemogućili sudjelovanje na festivalu.

-Od koga su stizali ti prigovori?

-Upravo od zemalja koje su sudjelovale na festivalu: Bugarske, Poljske, Rumunjske, DR Njemačke ali i iz nekih zapadnoevropskih zemalja.
Iduće godine Paramoor je želio da to bude ekskluzivan festival E.M.I. Tu smo se malo razišli. Rekli smo kako nije moguće odbaciti sve druge zemlje s kojima E.M.I. nije surađivao. I tako smo odlučili da E.M.I. ostavimo prostora ali da surađujemo i s drugima. Otišli smo u Cannes s nakanom da dođemo do drugih svjetskih producenata. Tamo je već bio osnovan MIDEM , a upoznali smo i gospodina Armanda Morena, koji je idućih godina puno doprinio ugledu Splitskog festivala. Sklopili smo brojne ugovore i dobili toliko ponuda pjevača da smo bili prisiljeni praviti selekciju. Sve su to bila poznata imena. Bili smo pozivani na velike svjetske festivale kao što je onaj u Riu na kojemu sam 1971.godine i dirigirao. Ako nije neskromno reći, mislim da su to najsjajnije stranice u povijesti festivala.
 

FESTIVALSKA PRODUKCIJA NIJE ŽENSKA CIPELICA

-Ipak nakon dvanaest godina rada dali ste neopozivu ostavku, baš kad je Festival bio na vrhuncu?

-Umorio sam se od svega toga. U radu Festivala sudjelovao sam od 1962. godine. Službeno je dio organizacije nosio Radio Split na kojemu sam tada bio glazbeni urednik a dio odgovornosti preuzela je i Kulturno-prosvjetna zajednica iz koje je došla Perina Aljinović, žena koja je držala sve organizacijske konce. Možda se sve to ne bi bilo ni izrodilo da nije bilo te žene. Ja sam izdržao tih dvanaest godina, a posljednji festival sam vodio 1972. godine i to kao producent.

- Kako danas gledate na festival koji se po svojoj fizionomiji bitno promijenio?

- Moram vam priznati da to više ne pratim intenzivno. Bilo je na tim festivalima nekoliko skladbi koje bi mogle podsjetiti na negdašnji sjaj. Možda bi od tih dvaju festivala bilo moguće napraviti jedan. Ali, posljednjih pet, šest godina taj festival ide nizbrdo zato što su produktivne snage podlegle zakonu komercijale, a zakon komercijale uvijek vodi u propast jer sve više i više devalvira ukus publike. Ja se uvijek pitam tko kupuje te ploče, tko su ti ljudi? Ali činjenica je da ih ipak kupuju, što iz godine u godinu devalvira ukus toga kupca. Mi smo vodili računa koje su to pjesme koje ćemo ponuditi, što ćemo plasirati na tržište. To je velika odgovornost. Meni se čini da je ovo danas “daj što daš”. Ove današnje pjesme pjevaju se najviše godinu dana. Možda je to dobro za produkciju ako se misli da je produkcija ženska cipelica, pa je jedne godine jedan tak a druge neki drugi. Ali, festival, on je ipak za neke druge namjene, njegove pjesme trebaju trajati više godina. Za vrijeme tog internacionalnog festivala znalo je u publici biti nekoliko stotina ljudi iz svijeta i nije nam bilo svejedno što ćemo ponuditi. Moram vam kazati kako nisam zadovoljan s onime što gledam posljednjih godina.

 

Vinko Lesić rođen je u Lastovu 27. veljače 1926. godine, gdje je pohađao osnovnu školu, a srednju je nastavio u Zadru. S glazbom se počeo družiti u djetinjstvu pjevajući u crkvenom zboru (s 13 godina nastupa kao solist, a kasnije i kao zamjenik zborovođe) i svirajući pučke instrumente (tambura, mandolina i harmonika). Sustavnu glazbenu poduku započeo je u rodnom Lastovu kao zborovođa i orguljaš Grgura Dražinića. Glazbu uči kod Burića, Pristera, Hercigonje, Bjelinskog, Daneva, Bombardellija i osobito Paraća. Nakon 1945. Lesić djeluje kao pjevač, korepetitor, zborovođa, suosnivač splitske Opere (Tijardović, Bombardelli), suosnivač Splitskih ljetnih priredbi (Bombardelli, Tanhofer, Kuljiš), dirigent baletnih predstava, skladatelj scenske glazbe za dramska djela, direktor Opere...Bio je tajnik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske, direktor Koncertne dvorane "Istra" u Zagrebu, organizator glazbenog života u Splitu, organizator i prvi urednik glazbenog programa na Radio Splitu, suorganizator festivala Melodija Jadrana (Srbljenović, Aljinović, Mirošević, Biskupović), direktor Festivala zabavne glazbe u Splitu gotovo 11 godina, direktor Koncertne poslovnice Split koja je prerasla u Dalmacijakoncert, suosnivač Muzičke omladine u Splitu i Hrvatskoj; sve do mirovine direktor Međunarodnog centra muzičke omladine u Grožnjanu. Bio je voditelj i dirigent nekoliko zborova, radio s klapama, a posebno se treba naglasiti njegov udio u razvoju klapske pjesme. Obradio je oko 230 pjesama i napisao 55 skladbi za klape, 10 većih skladbi za mješoviti zbor, 6 solo pjesama za glas i glasovir, pisao glazbu za balet…