VIŠNJA KORBAR
S LAKOĆOM SE OPRAŠTAM OD PJEVAČKE KARIJERE
Piše: Goran Pelaić
 |
|
|
|
Moji nastupi pred stranom publikom bili su uvijek uspješniji nego oni pred domaćom. Svojevremeno se puno pisalo o jugoslavenskoj grupi zabavljača koju je izabrao tadašnji vlasnik čuvene pariške Olimpije Bruno Kokatriks, u kojoj sam bila i ja. Gotovo 14 dana nastupali smo u Parizu. Od zabavnih pjevača imala sam najbolje kritike i ponude da ostanem. Upravo od gospodina Kokatriksa, koji je i skladao glazbu, za Edith Piaf, Aznavoura…No, ljubav u Zagrebu, moja pomalo i neambicioznost, vratili su me u Zagreb, u kojem mislim da nisam postigla ni približno ono što sam mogla i zaslužila |
|
Višnja Korbar rođena je u Krapini, 21. siječnja 1942.godine. Počela je pjevati još u srednjoj školi, u zagrebačkom Varieteu (Prvi pljesak) na kojemu je 1960. godine i pobijedila. Svojim ugodnim altom impresivnih mogućnosti, odmah je skrenula pozornost glazbenih stručnjaka. Prve pjesme snimila je za tadašnji Radio Zagreb, položivši prethodno audiciju (nekad je, eto, ipak bila i selekcija). Prvi put se pojavljuje na festivalu zabavne glazbe Opatija 62. -Prvi nastup i nije bio naročito uspješan jer sam pjevala neke dosta teške, pomalo jazzerske pjesme pa nisam ušla ni u finale-prisjeća se Višnja Korbar. Sreća me nije pratila ni na ostalim festivalima, pa ni na Splitskom. Ostale su mi u sjećanju pjesme Legenda o Miljenu i Dobrili, Balada o paškoj vezilji, Dalmatinski calypso, a posljednji put 1972. godine pjevala sam Moje zlato milo s grupom Aspalathos brass. Nastupala sam na svim festivalima bivše države s više ili manje uspjeha: Opatija, Split, Zagreb, Sarajevo, Skopje, MIK, Beogradsko proleće, Slavonska Požega, a u mojoj Krapini redovito. Nisam imala sreće ni s nagradama na festivalima a ni s prodajom ploča. Jednostavno nisam bila komercijalna, kako su to uvijek govorili, nisam pjevala hitove! -Zašto, pa u ono vrijeme je bilo skladbi koje su bile i hitovi? -Bilo ih je, naravno, ali meni se nisu baš dopadali, a za mene ih nitko nije pisao. Ali, moram priznati da je bilo i lijepih trenutaka i dobrih kritika izrečenih mom glasu i načinu interpretacije. Malo me tješi što su te kritike dolazile od stručnih ljudi. -Pjevačke kvalitete su Vam priznali i izvan naših granica. I to bi Vas moglo utješiti? -Nevjerojatno, moji nastupi pred stranom publikom bili su uvijek uspješniji nego pred domaćom. Svojevremeno se puno pisalo o jugoslavenskoj grupi zabavljača koju je izabrao tadašnji vlasnik čuvene pariške Olimpije Bruno Kokatriks, u kojoj sam bila i ja. Gotovo 14 dana nastupali smo u Parizu. Od zabavnih pjevača imala sam najbolje kritike i ponude da ostanem. Upravo od gospodina Kokatriksa, koji je skladao glazbu i za Edith Piaf, Aznavoura…No, ljubav u Zagrebu i moja pomalo i neambicioznost, vratili su me u Zagreb u kojem mislim da nisam postigla ni približno ono što sam mogla i zaslužila. MODUGNOVA DEFINICIJA USPJEŠNOSTI -Držim da ste malo prestrogi prema sebi, premda ima istine u tome da niste postigli ni približno što ste zaslužili. Što je bilo presudno da ste imali takav status? -A više faktora je tu bitno. Recimo, eto, moja narav koja više sliči nekoj ženi s Mediterana. Pa onda moj britki jezik, prevelika iskrenost i ne pripadanje nijednome klanu. A već ih je onda bilo, bez ikakve potpore muža, ljubavnika, menadžera ili bilo koga. Pa ako još tomu dodamo nedostatak ambicija, sve me to pomalo ostavilo u zapećku. Moj profesor iz pjevanja, tada poznati pedagog Zlatko Šir, ljutio se jer sam po njemu trebala završiti kao operna pjevačica. Od jednog gospodina i velikog glazbenika Miljenka Prohaske dobila sam najljepši mogući kompliment (čiju sam i pjesmu Zbog jedne davne melodije pjevala na Opatiji'70). Rekao mi je da sam jedna od rijetkih pjevačica koje mogu jednako dobro pjevati i šlager i šansonu i zagorsku i slavonsku, valjda i dalmatinsku pjesmu, pa sve do onog što graniči sa džezom. Da vam kažem da su me osam puta zvali u Rusiju, da sam pjevala u Europi, Australiji, Americi (jer to je nažalost dostupno svima) – nema smisla. Jer s takvih turneja svi se ozareni vraćaju prepuni priča o velikim uspjesima. Da sam u tih 40 godina pjevuckanja nastupala na nekim bivšim srodnim televizijama kao što je Rumunjska, Češka, Istočna Njemačka, Rusija, Norveška… -Osjećam neku gorčinu u Vama. Pa trebali bi biti ponosni. Nastupali ste i u kazalištu, zar ne?
-Da, jako sam
ponosna što sam dobila mogućnost mijenjati Radojku Šverko, koja je
tada bila u drugom stanju, pjevajući glavnu ulogu u pop operi
Jadnici Kazališta Komedija u Zagrebu gdje sam se prvi put okušala na
kazališnim daskama. Ali, nažalost cijeli taj veliki posao završen je
nakon 5-6 predstava. Kad je ponestalo novca skinute su tada sve
takve skupe predstave: Gubec-beg, Grička i Jadnici… -Postoji li definicija sreće u pjevačkom poslu? -Postoji. Domenico Modugno je jednom rekao da su u tom poslu potrebne tri stvari- Sreća, sreća i sreća. Kad sam trebala snimiti ploču za njemačko tržište gramofonska tvrtka je propala, kad sam na TV došla napokon na red da snimim emisiju u kojoj bi možda pokazala još koji svoj talent, ta televizijska serija je prestala ići, kad sam svojevremeno snimila hit Posljednje ruže, zbog uredničkih prepucavanja u Jugotonu tko će raditi aranžmane, ploča je izašla tek nakon osam mjeseci! Malo se zna da je moja prva ploča u životu 1962. godine bila ploča džeza. Gershvin i Col Porter bili su autori a Tomica Simović aranžer. Kad sam počela pjevati na lokalnim festivalima jednostavno su me svrstali u narodne pjevače…Ali stvarno, radije pjevam neku lijepu kajkavsku, slavonsku pjesmu nego neku hopa-cupa zabavnu pjesmicu. Kaj da vam još velim? Meni se sad sve to čini tako dalekim, tako beznačajnim i tako promašenim. -A ne bi se baš tako moglo reći. Bili ste dobra pjevačica, jedna od boljih iz Vaše generacije… -Snimila sam ja puno toga ali se sve skupa vrlo rijetko to i čulo. Ja se od svoje karijere s lakoćom opraštam. Sve ostalo su samo sjećanja, i lijepa i ružna.
|
|
|
