Od prvog pravog Festivala zabavne glazbe Melodije Jadrana, održanoga 1962. godine, na kojemu se Zdenko Runjić prvi put predstavio skladbom Čakule o siromajima, pa sve do Prokurativa 1992. godine, skladatelj je neraskidivo bio vezan za Splitski festival. U razdoblju od 30 godina napisao je 81 skladbu, osvojio 41 nagradu, pa bi već samo po toj osnovi valjalo svrstati Runjića među velikane FZG Split. Ali ni brojke ne mogu dovoljno ispričati priču o autoru koji je uspio napisati pjesme koje ne mogu mimoići ni enciklopedije, ni antologije, ni festivale… A da su mnoge od tih pjesama napravljene bez roka trajanja, govore sami naslovi: Ćakule o siromajima, Čovjek od soli, Balada o tovaru, Legenda o Miljenku i Dobrili, Kaštelanske balature, Miris mora, Picaferaj, Pismo ćali, Dani ča i nima, Kapetane moj, Lamento, Rusticana, Sunčane fontane, Galeb i ja, Nježne strune mandoline, Skalinada, Romanca, Diridonda, Oprosti mi pape, Poeta, Četiri stađuna, Vjeruj u ljubav, Nadalina, Piva klapa ispo' volta, Lastavica, Ništa nova, U prolazu, Karoca, Ja sam pjesma, A vitar puše, Na kušinu, Živjela ljubav, Anđele moj, Svoju zvizdu slidin, Mižerija...

Zdenko Runjić rođen je 26. listopada 1942. godine u Slavonskom Brodu. Podrijetlom je iz Labina Dalmatinskoga, a od 1945. pa do svoje prerane smrti stalno je živio i djelujovao u Splitu, kojemu je poklonio niz nezaboravnih skladbi. Po profesiji je diplomirani inženjer elektronike, a glazbi je posvetio gotovo jedan radni vijek.

Ali, Runjića bi i s nekog drugog kuta valjalo osvijetliti. Ponajviše kao autora koji je udario snažan timbar hrvatskoj zabavnoj glazbi, pa ga s pravom možemo svrstati među začetnike onog poetskog pravca u zabavnoj glazbi koji svoje izvorište traži u dalmatinskom glazbenom ozračju.
Zanimljivo je da je Runjić sam napisao stihove za mnoge svoje skladbe, ali je sjajnu potporu imao u vrsnim pjesničkim imenima: Zuppa, Britvić, Fiamengo, Popadić, Juras, koji su podjednako zaslužni za sve njegove uspjehe.

Osim na Splitskom sudjelovao je i na svim drugim festivalima zabavne glazbe u Hrvatskoj i u bivšoj državi. Ipak, svoje najveće uspjehe postigao je na Prokurativama s kojih je u pravilu odnosio nagrade. Ta čuvena scena, te kolonade na Trgu Republike bile su sudbonosne. Zadnji put je na Prokurativama sudjelovao 1992. godine kao umjetnički direktor. Nakon toga dolazi do nesporazuma između pokrovitelja Festivala zabavne glazbe Split i Runjića, i tako se iz dišpeta rodila ideja o utemeljenju vlastita festivala Melodije hrvatskog Jadrana 1993. godine, koji se odvijao na istom mjestu na kojemu je 1962. godine postigao svoj prvi značajniji uspjeh – na bazenu PK Jadran. Melodije hrvatskog Jadrana prvih su godina donijele niz dobrih pjesama, da bi koncem 90-ih potpuno posustale i podbacile. Godine 2003. Runjić dobiva koncesiju za organiziranje Festivala zabavne glazbe Split i to na rok od dvije godine. Gase se MHJ, ali ni na čuvenim Prokurativama Zdenko nije imao pjesmu po kojoj ćemo pamtiti te dvije festivalske godine. Nekoliko mjeseci nakon FZG Split'04, 27. listopada 2004., od posljedica moždanog udara, umire u Krapinskim Toplicama.

Uz festivalske, dobitnik je Nagrade grada Splita (1984. i 2001. godine) Estradne nagrade Jugoslavije, dobitnik je odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995.), te Porina za životno djelo. Godine 2005. Koncertna direkcija Piano i Festival zabavne glazbe Split posthumno mu odaju priznanje Nagradom za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. S njegovim pjesmama najviše se proslavio Oliver Dragojević, od debitantskog Picaferaja iz 1967. pa do Galeba i niza drugih pjesama, gotovo 200, s kojima je postigao veliku pjevačku karijeru. Runjića su uspješno pjevački pratili Tereza Kesovija, Meri Cetinić, Krunoslav Slabinac, Maruška Šinković, Mišo Kovač,  Arsen Dedić, Josipa Lisac, Novi fosili, Đorđi Peruzović, Vice Vukov, Jasna Zlokić te posljednjih godina Goran Karan, koji je otpjevao niz uspješnih pjesama.

Njegovo djelo ima svoju priču i težinu koja se uklapa u ono što zovemo (ili ćemo jednoga dana zvati) baštinom hrvatske glazbene kulture. Kako je čovjek u okruženju vrhunskih autora Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Beograda, Skopja i inih manjih i većih centara bivše države uspio postići sve to što je postigao iz sredine, koja do njegove pojave i nije baš bila plodna u autorskom smislu, mislim da je to prvenstveno zasluga posebnog talenta. Dakako, ne umanjujući pritom i druga brojna ugledna imena koja su ponikla u istoj sredini. Zdenko je bez ikakve sumnje ostavio neizbrisiv, jedinstven trag u hrvatskoj kulturi. Njegove pjesme imaju težinu i u potpunosti pripadaju hrvatskoj kulturnoj baštini. To se ne može osporavati. Runjić je imao i dosta protivnika. Neki su se opravdano, a neki pak neopravdano obrušavali na sve ono što je radio. Neprijatelji se mogu stvoriti na više načina. Neke je stvorio i sam. Međutim profesionalna neprijateljstva posve su razumljiva. Prevelika je bila hipoteka Runjićeva opusa u hrvatskoj zabavnoj glazbi. Mnoštvo vrsnih antologijskih djela i u drugim sredinama sasvim bi prirodno izazvalo neku vrstu tihog bunta.
Dobro je bilo imati Runjića kao pokazatelj, kao put, kao primjer… Jer da njega kojim slučajem nije bilo, što bismo danas mogli podastrijeti kao svjedočanstvo o bilo kakvom glazbenom identitetu hrvatske zabavne glazbe? Opet, ne umanjujući zasluge i nekih drugih autora.

Runjić nije imao formalno glazbeno obrazovanje, a uz skladateljski opus, deset godina bio je direktor jedne od tvornica kombinata Jugoplastika, asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu, glazbeni urednik Radio Splita, direktor nakladničke tvrtke MEI-INTERFEST i SKALINADA.

Po sudu autora ovog teksta, takozvane Runjićeve večeri, koje će se ovoga ljeta 2008. održati po treći put, nisu na dobrom putu. Nemam namjeru ulaziti u bilo kakve polemike s organizatorom te manifestacije, ali „osvježeno Runjićevo djelo“ nije uspomena na velikog skladatelja već suprotno-negacija predivnog i impozantnog djela. Šteta!