TREŠNJEVAČKI DEČKO S MEDITERANSKIM TIMBROM

Špišić je podario onim nezaboravnim splitskim festivalskim godinama niz skladbi bez kojih bi pjesmarica, koju tako rado baštinimo, bila znatno slabija. Sjetimo se njegove „Šjore Perine“, pa „Barbare“, koju vjerojatno ni jedan današnji pjevač ne bi mogao otpjevati na način kako ju je donio Zvonko…Špišićeva i Slamingova Barbara „široka boka“ pravi je, antologijski dragulj . A onda je tu i „Konoba kod dva ferala“ pa „Barkarole, barkarole“, Materina spara“ – opet jedan lijepi dalmatinski i mediteranski ispis s potpisom Špišića, „Bog nek ti pozlati ruke“ i čuvena „Zvona moga grada“ sjajna suradnja s Britvićem i Vice Vukov kao nezamjenjivi interpret, „Plavi putevi“, „Na kraju ljeta“, Zadnji trabakul, „Zeleni se ruzmarin“, „Dobra večer uzorita“, „Adio mala“, „Zasvirat će jedna mandolina“…O njegovim šansonama da i ne govorim. Mnoge bi potpisali i Brell i Aznavour. Primjerice “Kockara“, „Bicikl“, „Milioner“…

Skladatelj, interpretator (prvenstveno) šansone, autor je tekstova i aranžer. Rođen je u Zagrebu 26. veljače 1937. godine. Profesionalno se bavi glazbom od 1958. godine i do sada je objavio preko 320 skladbi , a za svoj rad primio šezdesetak domaćih i inozemnih nagrada i priznanja, među ostalim nagradu “Josip Slavenski”, “Zlatni grb grada Zagreba” i “Zlatnu notu” zagrebačkog festivala, Estradnu (saveznu) nagradu, nagradu “Zlatna kamelija” na festivalu u Opatiji, “Zlatnu ružu Portoroža”, Drugu nagradu na festivalu u Poznanju (Poljska) i niz drugih.

Prvi je po broju izvedenih pjesama i nagrada na festivalima u Zagrebu i Krapini, a donedavno treći po broju nagrada u Splitu.

Obavljao je i niz društvenih funkcija: bio je od 1979. do 1980. potpredsjednik, od 1980. do 1984. predsjednik, te od 1984. do 1988. tajnik Hrvatskog društva skladatelja. U dva mandata (ukupno 7 godina), bio je predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, a 1980., 1981. i 1987. bio je direktor zagrebačkog festivala zabavne glazbe. Od 1972. do 1976. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, a od 1982. do 1986. odbornik u Skupštini grada Zagreba.

Kao likovni umjetnik, potvrdio se priredivši (do sada) 18 samostalnih i veliki broj skupnih izložbi. Izdao je i tri knjige tekstova svojih pjesama, od kojih mnoge spadaju u antologiju hrvatske lirike. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Odličjem Hrvatskog pletera, te Spomenicom domovinske zahvalnosti.

U opusu Zvonka Špišića istaknuto mjesto zauzimaju pjesme vezane uz Zagreb, kao što su „Zagrebečke španciracije“, „Grič u suncu, Grič u seni“ , „Trešnjevačka balada“, Zagrebačko ljeto“, „Zagreb i ja“, „Zakaj volim Zagreb“, „Od Selske do vječnosti“, „Tango argentino“, „Trešnjevački plac“, „Stari dečki“, „Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz“ i mnoge druge, koje su godinama nezaobilazne na koncertima, radiju i televiziji.

Osim tih pjesama, koje svojim naslovom ad nominem spominju, pa time i upućuju na Zagreb, cjelokupni opus, kao, uostalom, i način ponašanja Zvonka Špišića odaju čovjeka koji je svojim djelovanjem na društvenom, i privatnom planu stekao afirmaciju jednog od najuglednijih građana Zagreba, a kao skladatelj i interpret zauzima vrlo visoko mjesto u glazbenom miljeu Hrvatske.

Zanimljivo je da je trešnjevački dečko skladao neke od najljepših mediteranskih pjesama, pa se usporedba s Vlahom Paljetkom, koji je napisao neke najljepše kajkavske pjesme, nekako sama po sebi nameće.

Špišić je podario onim nezaboravnim splitskim festivalskim godinama niz skladbi bez kojih bi ta pjesmarica, koju tako rado baštinimo, bila znatno slabija. Sjetimo se njegove „Šjore Perine“, pa „Barbare“, koju vjerojatno ni jedan današnji pjevač ne bi mogao otpjevati na način kako ju je donio Zvonko…Špišićeva i Slamingova Barbara „široka boka“ pravi je, antologijski dragulj . A onda je tu i „Konoba kod dva ferala“ pa „Barkarole, barkarole“, Materina spara“ – opet jedan lijepi dalmatinski i mediteranski ispis s potpisom Špišića, „Bog nek ti pozlati ruke“ i čuvena „Zvona moga grada“ sjajna suradnja s Britvićem i Vice Vukov kao nezamjenjivi interpret, „Plavi putevi“, „Na kraju ljeta“, Zadnji trabakul, „Zeleni se ruzmarin“, „Dobra večer uzorita“, „Adio mala“, „Zasvirat će jedna mandolina“, „Mom ćaći“, „Tri su puta zvonile gitare“, „Plima“ i mnoge druge. O njegovim šansonama da i ne govorim, od kojih bi mnoge potpisali i Brell i Aznavour…“Kockar“, „Bicikl“, „Milioner“, pa djela za zbor, scenska djela…

Ne znam zašto, a sigurno je postojao valjani razlog, da je tadašnji a i današnji ministar kulture RH Božo Biškupić, govoreći u povodu 40. obljetnice umjetničkog rada Špišića (10. svibnja 1998) godine, između ostalog rekao i priznao (napokon) da je… „Hrvatska estrada kao važan i punopravan čimbenik ukupnog glazbenog života, odnjegovala nekoliko umjetnika, skladatelja i pjevača, koje danas s punim pravom možemo nazvati klasicima našeg doba. U toj skupini ste i Vi Zvonko, kao jedan od začetnika „Zagrebačke škole šansone“, onog oblika vedre glazbe na koji je Zagreb osobito ponosan. Vi ste gospodine Špišić progovarali svojim posebnim stilom, zarobivši zauvijek srca svih koji su se osjećali pravim Zagrepčanima. Slijedili ste tradiciju hrvatske urbane popijevke, ali i one koja govori o ljepotama zavičaja, i svojom ste glazbom, sentimentalnom i romantičnom u najljepšem smislu, oplemenili taj baštinjeni glazbeno-pjesnički oblik.. No, volio bih istaknuti i onu Vašu djelatnost, koja je uvijek bila u službi hrvatske kulture…“

Što reći nakon tih riječi Bože Biškupića?

 
Ja bih još dodao: Bog nek' ti pozlati ruke Zvonko!