TEKSTOVI  O HRVATSKOJ POVIJESNOJ GLAZBENOJ ZBILJI

CULTURAL HERITAGE WITHOUT HEIRS

OSVRT NA HRVATSKU ZABAVNU GLAZBU
ORVEVIEW OF CROATIAN POPULAR MUSIC

RETROVIZOR: POLA STOLJEĆA HRVATSKE ZABAVNE GLAZBE
RETROSPECTIVE: A HALF- CENTURY HISTORY OF CROATIAN POP MUSIC

Today, the sound of the violin is replaced by the sound of a tolling bell. Music still hasn't died, but it is just a matter of time. It takes a little dedication to find the heirs to the heritage. We mustn't forget the achievements of Croatian authors and singers in the world in the last few decades. Is it really the moment to give up and say: It is all in vain?

Author
Goran Pelaić
(Croatian Musicians' Almanac)

Početak hrvatske zabavne glazbe mogli bismo vremenski odrediti. Ponajprije raspisom natječaja Muzičkog odjela zagrebačkog Horizonta za najbolje plesne melodije 1953. godine, koje su predstavljene na javnoj izvedbi u koncertnoj dvorani Istra u Zagrebu sredinom siječnja 1954. godine. Od tada pa do danas, zabavna glazba u Hrvatskoj imala je različiti društveni tretman, uspone i padove.

Dakako, povijest zabavne glazbe mogli bismo (i trebali) promatrati i znatno ranije od navedenog datuma, ali početak zlatnog doba lake glazbe ipak bi trebalo vezati uz spomenuti natječaj i početak Zagrebačkog festivala koji je bio polazište i putokaz za druge festivale u Republici Hrvatskoj (Split i Opatija). Ta tri festivala (ali brojni drugi) odigrali su značajnu, odlučujuću ulogu u afirmaciji brojnih skladatelja, glazbenika i vokalnih interpretatora, koji će idućih nekoliko desetljeća uspjeti ne samo predstaviti hrvatsku glazbu, već i osvojiti brojne nagrade na prestižnim svjetskim festivalima diljem svijeta. Ono što je važno istaknuti, već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, domaći su skladatelji svojim radovima „stvorili“ izvorni glazbeni proizvod, prepoznatljiv izvan granica tadašnje države, a koji je bio u skladu s trendovima svjetske estradne scene. Od evidentne društvene potpore s početaka hrvatske glazbene scene pa do potpune ignorancije, koja karakterizira sadašnji odnos naspram glazbenom stvaralaštvu, dijeli nas tek tridesetak ili nešto više godina.

Festival zabavne glazbe Zagreb utemeljen je u cilju popularizacije plesnih melodija domaćih skladatelja. Tu je svoju ulogu u početku u potpunosti opravdao i ostvario. Jedna takva manifestacija, bez obzira što je bila plod entuzijasta, nije mogla u to vrijeme proći bez društvene (političke) potpore. Idejni začetnik je bio skladatelj Fedor Kopsa, čelnik naklade Horizont, Muzičkog odjela „Novina mladih“. Na natječaj je stiglo 108 skladbi a u prvoj selekcijskoj komisiji bili su pored Kopse, Marijan Marjanović, Zlatko Černjul, Rudolf Mahalup, Šanji Ujhely, Dragiša Dukić, Miroslav Killer, Ivo Koerbler i Nikica Kalogjera. Za javnu izvedbu izabrano je 12 djela koja su pjevala tada prva imena hrvatske glazbene scene Vali Hohnjec (Rajka Vali) i Ivo Robić, svaki po šest pjesama. Veliki uspjeh koncerta (festivala) rezultirao je okupljanjem skladatelja (koncem listopada 1954. u Zagrebu je osnovano udruženje kompozitora lake muzike Hrvatske), ali i afirmaciji zabavne glazbe, njenih autora i izvođača. Pobjednik prvog natjecanja bio je skladatelj Ljubo Kuntarić, autor i danas rado slušane melodije „Ta tvoja ruka mala“ (Ivo Robić. Zagrebački festival bio je snažna poluga razvoju domaće zabavne glazbe. Pored Kuntarića, Nenada Grčevića, Miroslava Biroa, Borisa Sorokina, Miroslava Killera, Maria Nardellija i Hede Piliš, autorima prvog festivala Zagreb pridružit će se idućih godina Marijan Maić, Milivoj Koerbler, Mario Bogliuni, Alfons Vučer, Vilibald Čaklec, Ladislav Bezuljak, Alfi Kabiljo, Zvonimir Krkljuš, Maks Motti, Milutin Vandekar, Stjepan i Nikica Kalogjera, Rudolf Mahalup, Ivica Stamać, Marija Radić, Ivica Krajač, Drago Diklić, Zvonko Špišić, Pero Gotovac, Angelo Vlatković, Karlo Metikoš, Arsen Dedić, Zvonimir Golob i brojni drugi autori, aranžeri, dirigenti. Svoje zvjezdane pjevačke trenutke na sceni Zagrebačkog festivala doživjeli su Gabrijela Novak, Ana Štefok, Marko Novosel, Toni Kljaković, Tereza Kesovija, Zdenka Vučković, Višnja Korbar, Beti Jurković, Stjepan Stanić i niz drugih pjevačica i pjevača koji su svoju karijeru postigli upravo na tom festivalu.

Zagrebačka šansona s početka 60-tih, ponudila je još jednu, posve drugu dimenziju i sliku grada, u kojemu se ne samo stvarala domaća popularna glazba već afirmiralo ono što je u to doba bilo najvrjednije na domaćoj glazbenoj sceni. I sa svojim orkestrima, vrsnim dirigentima i aranžerima, Zagreb je nedvojbeno prvi grad u bivšoj državi. Zagrebački festival je bio toliko prepoznatljiv, toliko snažan, k tomu i s vrlo jasnom identifikacijskom (hrvatskom glazbenom) iskaznicom, pa se ukazala potreba za stvaranjem još jedne festivalske scene, na kojoj će se moći iskazati autori iz svih dijelova tadašnje države. Premda je Zagreb bio otvoren grad za sve kvalitetne autore, „problem“ je bio u vrlo jasnoj viziji i identitetu koji je teško bilo slijediti iz drugih republičkih centara.

Opatija će, dakle, provlačiti tu notu jugoslavenske zabavne glazbe, s tog je mjesta glazbena slika „po republičkom ključu“ trebala doći do Beograda, Ljubljane, Titograda, Skopja, Novog Sada i Prištine. Opatijski festival bio je festival jugoslavenske radio difuzije, pa je natječaj za prvu Opatiju '58. raspisan kao Konkurs za popularnu pjesmu, a radove je trebalo dostaviti na adresu: Jugoslavenska radiodifuzija, Beograd, Knez Mihajlova 19/IV.

Zanimljivi su uvjeti natječaja iz 1958. godine: „Svrha ovog konkursa je da podstakne stvaranje na području naše zabavne pesme. Poželjno je da autori pošalju dela u kojima je jednostavna i lako prihvatljiva pevana melodija u prvoj planu. Melodija ne treba da bude zamišljena kao muzika za igru, daje se međutim prednost delima rađenim ritmičkim i harmonijskim sredstvima suvremene zabavne muzike, pa je time omogućena upotreba modernih plesnih ritmova. Nije potrebno da pesma ima izrazito ritmički karakter; može biti pisana također u obliku šansona ili jednostavne narodne pesmice. Upotreba elemenata iz našeg folklora je moguća ali nije uslov. Treba težiti za tim da se postigne naš izraz onako kako to sami autori teksta i muzike shvaćaju. Treba nastojati da se postigne izrazita fizionomija bez nepotrebnog oslanjanja na strane uzore. Uslov je da melodija bude opremljena potpunim tekstom u kome treba nastojati da se obrade mala zbivanja iz stvarnog života. Treba nastojati da se izađe iz okvira velike većine sadašnjih tekstova zasnovanih pretežno na sentimentu…“

Dakle, natječaj je bio jasan. Male dopadljive pjesmice bez sentimenta!? Međutim premda je Opatija imala i takvih „pjesmica“, ostat će u sjećanju po nizu vrhunskih glazbenih, ali i pjevačkih ostvarenja. I ma kako to neskromno zvučalo, ponovno su hrvatski autori briljirali. Kristalna dvorana hotela Kvarner u Opatiji, osiguravši jugoslavenski karakter i viđenje zabavne pjesme, bila je prva u kojoj su se upalile televizijske kamere koje su pratile sve večeri festivala, čime je pjesma postala dostupnija širem auditoriju. Mora se Opatiji priznati niz uspješnih pjesama (ipak s ne malim sentimentom. Od nepretencioznog natječaja iz 1958. Opatija je stasala u prestižni festival zahvaljujući hrvatskim autorima, ali i zasigurno i glazbenicima iz drugih krajeva bivše države ( Bojan Adamič, Aleksandar Džambazov, Aleksandar Korać…). Opatija je nakon niza uspješnih godina nestala s estradne scene.

Dvije godine nakon Opatije na pomolu je Festival zabavne glazbe Split, koji će promijeniti kompletnu „krvnu sliku“ zabavno glazbenog miljea. I to upravo zbog ambijenta i prvotne zamisli „festivala o moru“. Festival Melodije Jadrana Split započeo je kao dio modne revije na splitskome bazenu POŠK-a 1960. godine, entuzijazmom mladog glazbenika Anđelka Srbljenovića. Premda se ta 1960. godina računa kao prva, bez obzira što je izvedeno tek nekoliko pjesama, prvi pravi festival održan je 1962. godine na bazenu PK Jadran u Splitu, i od tada pa do danas djeluje u kontinuitetu.

Ako je Zagreb kao najstariji festival (195/54.) imao Fedora Kopsu, Opatija Josipa Stojanovića, Split je imao Anđelka Đekija Srbljenovića, svestranog mladog čovjeka koji je pokrenuo splitske glazbenike i utemeljio danas zasigurno najprestižniji festival zabavne glazbe.

Split je puno dao afirmaciji posebnog autentičnog glazbenog štiha. Na njegovim pozornicama (od POŠK-a, bazena Jadrana, Bačvica te Prokurativa), iz godine u godinu događale su se male pozitivne glazbene drame koje su rezultirale sjajnim pjesmama i to usporedno sa Zagrebačkim i Opatijskim festivalom. Od male lokalne fešte pa do proboja na svjetske tržnice lake glazbe trebalo je proći tek nekoliko godina. Od ideje do realizacije internacionalnoga festivala presudan je bio samo jedan slučajni susret… Razmišljalo se o tome kako doći do skladatelja, aranžera, a posebno pjevača koji su u to vrijeme koncem 60-tih nešto predstavljali u zabavnoj glazbi Europe.

Početkom 1967. godine tadašnji umjetnički direktor Splita Vinko Lesić našao se u Zagrebu s profesorom Vladom Seljanom, umjetničkim direktorom tadašnjeg Jugotona. Seljan je već surađivao sa FZG Split u radu selekcijske komisije, izdavanju festivalskih materijala. Te godine Jugoton je sklopio ugovor s glasovitom londonskom tvrtkom E.M.I. na čelu koje je bio Norri Paramoor u svojstvu umjetničkog direktora. Upravo u to vrijeme u Zagreb je došao Norri, kojemu je predstavljena ideja o internacionalnom Splitu. Parramor je obećao pomoć. Budući da je E.M.I. imao u svijetu brojne podtvrtke, nije bio problem doći do pjevača. Godine 1967. na FZG Split nastupili su predstavnici Španjolske, Francuske, Danske i Velike Britanije, a također i Poljske, Rumunjske, Bugarske i DR Njemačke, koji su došli „s druge strane“. Nakon prvog internacionalnog festivala u Europi se pojavio otpor. Organizatorima je prigovarano da su prodali festival samo jednoj tvrtki. Iduće godine Parramor „širi apetite“ i želi da Split bude ekskluzivan festival E.M.I. I tu dolazi do razlaza, ali i kompromisa: ostavit će se prostora za E.M.I. ali će se surađivati i s drugima.

U Cannesu je već bio osnovan MIDEM, i sklopljeno je toliko ugovora s brojnim producentima da su organizatori Splita bili prisiljeni praviti selekciju. Sve su to bila poznata imena. Festivalski čelnici i autori bili su pozivani na velike svjetske festivale, kao što je onaj u Riu. Bile su to najsjajnije stranice FZG Split, koje Split dakako ne može prisvojiti, jer su na Prokurativama ravnopravno sudjelovali i hrvatski autori i izvođači, ali i oni iz drugih republika. Splitski primjer možda najbolje oslikava dosege hrvatskih autora. Možda se ta idilična slika Zagreba s početka 60-tih, Splita 70-tih i neke najbolje godine Opatije - više nikada neće ponoviti. Razloge ne bi trebalo tražiti u tobožnjoj nemaštovitosti današnjih autora. Nipošto! Razlozi su znatno složeniji, ne zato što je sa scene otišao jedan Nikica Kalogjera, Zdenko Runjić, Đorđe Novković, što neki autori s početaka Zagreba ili Splita imaju već i svoje godine i ne djeluju aktivno na estradnoj sceni, već isključivo što je festivalima izostala tako potrebna društvena potpora, pa se oni redom gase poput svijeća na vjetru. Glazba je postala privatna stvar poduzetništva. Ona ne spada u sferu brige države. Taj segment kulture prepušten je prodavačima magle i to je katastrofalna greška. Jer jednako, ako ne i više od poznatih sportaša i klubova, glazba je mogla pridonijeti ugledu države. Mogli smo svijetu pokazati, još jednom, jedinstveni glazbeni identitet.

Danas umjesto violina zvone zvona.

Pacijent doduše još nije umro, kad će – pitanje je trenutka.

A potrebna je samo jedna infuzija za život, jedna dobra injekcija kako bi se baštinu moglo baštiniti. Jer ne smije se zaboraviti što su sve proteklih desetljeća naši autori i izvođači postigli na svjetskoj sceni.

Zar se nakon svega treba predati i reći : Uzalud vam trud svirači!