|
Skladbe koje se nude za tržište ili bivaju predstavljene na
festivalima, loše su kvalitete. Podatak da su se hrvatski autori, a
samim tim i hrvatska glazba, tek s vremena na vrijeme pojavljivali
na europskim i svjetskim pozornicama, govori prvenstveno o svemoći
svjetskih centara zabavne glazbe iz kojih se sve diktira. Ali u
svemu tome bilo je i koncepcijskih lutanja, krivih autorskih i
diskografskih koraka, koji su zabavnu glazbu doveli koncem
devedesetih do situacije u kojoj je teško govoriti o hrvatskoj
zabavnoj glazbi. Posljednjih deset godina ni jedna hrvatska pjesma
nije snimljena na nekom inozemnom nosaču zvuka (ZAMP) , pa se još
uvijek na sreću ili nažalost „šlepamo“ uz velike uspjehe Alfija
Kabilja i Nikice Kalogjere na europskim i svjetskim festivalima, na
brojne pjesme tih autora snimljene širom svijeta
Piše: Goran Pelaić
 Povijesni
razvoj hrvatske zabavne glazbe nedvojbeno upućuje na europsku
tradiciju. Međutim, isto tako, doduše u fragmentima, odraz je
političkih previranja na ovim prostorima, ali i brojnih drugih
nekontroliranih upliva sa strane.
U tom smislu hrvatska zabavna ili pop glazba, dijeli sudbinu „malih“
europskih glazbenih metropola koje odbacuju vlastite vrijednosti u
ime globalizacije.
Danas je teško uskladiti sve terminološke površnosti vezane oko
samog pojma zabavna glazba i svega onoga što se podrazumijeva pod
tim pojmom. Ipak, s velikom sigurnošću možemo govoriti o stoljetnoj
tradiciji hrvatske popularne glazbe. Dakako, pod uvjetom da se
držimo općeprihvaćenog termina.
Zabavna je glazba ušla u život ponajprije kao plesna, a potom i kao
dio nezadrživoga trenda popularnosti operetne glazbe, ne samo na
ovim našim prostorima. Zato prve autore i izvođače nalazimo u
kazalištu. Naravno u većim centrima, a prirodno je da u tome
prednjači Zagreb.
Pojavom prve hrvatske gramofonske kuće Edison Bell Penkala Ltd,
utemeljene u Zagrebu 1926. godine, zabavna glazba postaje
dostupnija, barem onom malom broju sretnika koji su mogli priuštiti
gramofon.
No, na žalost, nije sve što je bilo vrijedno i snimljeno na
gramofonskim pločama.
U Zagrebu, pa i u drugim gradovima, popularni šlageri iz svijeta,
ali i oni domaći, sve više osvajaju plesne salone. U radijskom
programu početkom tridesetih ima dosta skladbi domaćih autora,
premda je pojavom zvučnoga film i poplavom velikih svjetskih
filmskih zvijezda koje pjevaju, učinjen izravan utjecaj na
formiranje vlastitog glazbenog izričaja.
Ivo Tijardović, autor našeg najpopularnijeg scenskoga djela “Male
Floramye”, pojavljuje se na listi najizvođenijih autora zabavnih
melodija s konca dvadesetih godina. Pjesme iz njegovih brojnih
opereta, raspjevane melodike, izvode se u različitim verzijama.
Veliki uspjeh s pjesmom “To nenji knedla” iz operete “Kraljica
lopte” imao je pjevač Milan Šepec, a Tijardović se zajedno s Vlahom
Paljetkom proslavio i na tada vrlo zahtjevnom tržištu Čehoslovačke.
“Adio Mare” i “Marijana” Vlahe Paljetka te “Najljepše zvijezde gore
nad Splitom” veliki su diskografski hit sredinom tridesetih u
Čehoslovačkoj i u Hrvatskoj (arija Suzette iz II. čina operete “Mala
Floramye” ).
“Marijana” će postići još i veću slavu sredinom sedamdesetih u
Japanu, svjedočeći tako o veličini hrvatske zabavne glazbe.
Uz Tijardovića i Paljetka (koji je i pjevao), valjalo bi spomenuti
još nekoliko autora iz tog “početnog” razdoblja : Milana Asića ,
Rikarda Šimačeka , Miroslava Biroa te Silvija Altarasa .
Četrdesete godine znatno su bogatije i autorski značajnije. U svakom
slučaju već dobro glazbeno profilirane. Uz Miroslava Biroa i
Marijana Maića Marjanovića značajna je autorska pojava Nenada
Grčevića , jednog od naših najboljih skladatelja popularne glazbe.
Grčević je veći dio svojih pjesama skladao za vrijeme studija
medicine, napustivši kasnije glazbu. Brojne pjesme iz ranih
četrdesetih i pedesetih i danas se s užitkom mogu slušati.
Nenada Grčevića je osobito dobro pjevao Ivo Robić , i sâm uspješan
autor . U isto vrijeme bilježimo i pojavu Miljenka Prohaske , kojega
poznajemo kao vrsnog poklonika jazza, ali se istakao i kao autor pop
skladbi. Inspirativne četrdesete donose nam na scenu Zlatka Černjula
, skladatelja i dirigenta, ali i čitavu plejadu vrsnih autora
zabavne glazbe: Ljubu Kuntarića , Milutina Vandekara , Zvonimira
Šebetića , Borisa Petravića , Zvonimira Krkljuša , Josipa Pomykala (
pseudonim Myka Polo).
Dok je u prvo vrijeme, od dvadesetih do četrdesetih godina, utjecaj
njemačkih, engleskih, američkih i (mađarskih) autora bio je
evidentan. Može se ustvrditi da je hrvatska popularna glazba ipak
imala svoj poseban timbar i da ju je moguće prepoznati. Hrvatski
skladatelji pomno su pratili što se zbiva u drugim zemljama. Novi
ritmovi sa svjetskih plesnih podija (tango, fox-trot, lagani
valcer), mogu se prepoznati u mnogim skladbama tada najpoznatijih
hrvatskih autora. Na scenu stupaju i brojni pjevači, koji sad već
snimaju za Radio Zagreb i koji ne pripadaju kazališnom okruženju.
Stvara se estradna scena .
Nakon rata cjelokupna situacija oko zabavne glazbe uvjetovana je
novim ozračjem. Politika nastoji “zacrtati” profil dopuštene glazbe.
No, taj “unutarnji utjecaj”, pokazat će se kasnije, bit će
zanemariv.
Veliki korak napravljen je raspisivanjem natječaja za najbolje
plesne melodije 1953. godine, temeljem kojega je održan i prvi
Zagrebački festival (sredinom siječnja 1954. godine). Iste godine
osnovano je u Zagrebu Udruženje kompozitora lake muzike Hrvatske (UKLMH),
a poticaj je zasigurno bio uspješno organiziran prvi festival
zabavne glazbe Zagreb'54., jer je na prvi natječaj stiglo gotovo 108
skladbi, od kojeg je broja za javnu izvedbu odabrano 12 skladbi.
Podsjetimo se tek nagrađenih autora: Ljubo Kuntarić, Nenad Grčević,
Miroslav Biro, Boris Sorokin, Miroslav Killer i Mario Nardelli .
Na prvom festivalu sudjelovala su samo dva pjevača Ivo Robić i Vali
Hohnjec (Rajka Vali), dok je na 2. festivalu Zagreb’55 , trinaest
skladbi izvelo pet pjevača: Vali Hohnjec, Zvonimir Krkljuš, Nino
Robić, Anđelina Groh i Biba Koželj.
Utjecaj strane glazbe i tokom pedesetih godina bio je evidentan, ali
više na plesnjacima s kojih su dopirali zvuci pjesama trenutno
popularnih svjetskih zvijezda. Veliki utjecaj imao je festival
Sanremo, posebice u priobalju.
Zadnji “udarac miješanju sa strane” daje Televizija Zagreb, čije
kamere izravno prate sve večeri V. festivala zabavne glazbe “Zagreb
59”, a prije toga JRT, izravnim prijenosom sve tri večeri festivala
“Opatija 58”. Pjevači i autori postaju zvijezde, a sve se više
slušaju domaće skladbe.
Utemeljenjem i trećeg festivala na prostoru Hrvatske, Melodija
Jadrana u Splitu (1960., odnosno 1962.), definitivno zabavna glazba
biva prihvaćenom kod najširih slojeva. I dok je “Opatija” donekle i
u dobroj mjeri ocrtavala jugoslavenski (ali, dakako, i hrvatski)
karakter zabavne glazbe , “Zagreb” i “Split” promovirali su na
najbolji način tipični hrvatski izričaj, hrvatsko bílo zabavne
glazbe.
“Zagreb”, sa svim svojim specifičnostima, imao je najbolju priliku
biti nositelj hrvatske škole zabavne glazbe. Jednim finim odabirom
autora i skladbi, Zagrebački festival je tijekom šezdesetih, pa i
iduće desetljeće, dao niz oglednih primjera kako valja pratiti
svjetske trendove a da se opet bude svoj. Taj pozitivan utjecaj
“Zagreba” na afirmaciji i formiranjem vlastite zabavne glazbe –
nesporan je.
“Split” je afirmirao poseban, jednako vrijedan izričaj mediteranskog
ugođaja, a opet specifičan, tako da možemo govoriti o dalmatinskoj
pjesmi i ugođaju Dalmacije u zabavnoj glazbi (Zdenko, Runjić, Nikica
Kalogjera, Arsen Dedić). Moguće su primjedbe da je “Split” katkada
glazbeno koketirao sa Sanremom. No, takve opaske mogle bi se
shvatiti isključivo kao kompliment. Kako su na “Splitu” kao autori
sudjelovali brojni skladatelji iz Hrvatske, pa i iz drugih republika
tadašnje države, i tu je jedan fini odabir skladbi ocrtao glazbene
forme i okvire poželjne za hrvatsku glazbu i vrijedne za tumačenje
njene povijesti.
Međutim, posljednjih dvadeset godina zabavna glazba u nas u silaznoj
je putanji. I taj trend svake godine sve je snažniji. Za takvo
stanje kriva je diskografska industrija, televizija i radio, dakako
i tisak, koji preko noći i bez ikakva kriterija stvaraju lažne
zvijezde domaće estrade. Skladbe koje se nude za tržište ili bivaju
predstavljene na festivalima, loše su kvalitete. Podatak da su se
hrvatski autori, a samim tim i hrvatska glazba, tek s vremena na
vrijeme pojavljivali na europskim i svjetskim pozornicama, govori
prvenstveno o svemoći svjetskih centara zabavne glazbe iz kojih se
sve diktira. Ali u svemu tome bilo je i koncepcijskih lutanja,
krivih autorskih i diskografskih koraka, koji su zabavnu glazbu
doveli koncem devedesetih do situacije u kojoj je teško govoriti o
hrvatskoj zabavnoj glazbi. Posljednjih deset godina ni jedna
hrvatska pjesma nije snimljena na nekom inozemnom nosaču zvuka (ZAMP)
, pa se još uvijek na sreću ili nažalost „šlepamo“ uz velike uspjehe
Alfija Kabilja i Nikice Kalogjere na europskim i svjetskim
festivalima, na brojne pjesme tih autora snimljene širom svijeta.
Kalogjerin ADRIA SOUND prihvaćen je kao glazbeni termin, nešto što
se u svijetu prihvaća kao autentični hrvatski glazbeni izričaj. U
tom pravcu, na početku ovog tisućljeća, Hrvatska tek treba
iskoraknuti, iskazati se kroz bezbrojne mogućnosti koje nudi
hrvatska glazbena baština. Naravno, sve iskazano kroz aktualne
svjetske trendove u zabavnoj glazbi ( ali ne po svaku cijenu). Za to
je potrebno ne samo više autorske i izvođačke inventivnosti, već
vizija hrvatske glazbe. Dakle, to je nešto što tek treba osmisliti
ali ne danas već jučer. Mi smo se već jednom (u prošlom stoljeću)
našli u takvom vlaku, išli smo ka sigurnom cilju, a tko je kriv što
smo se „iskrcali“ na krivoj, provincijskoj stanici, traži znatno
više prostora. Mi smo u trenutku osamostaljenja imali idealnu
prigodu nastaviti tamo gdje smo bili. Iz nerazumljivih razloga taj
„imaginarni vlak“ umjesto u srce Europe, u Zagreb, Split, Dubrovnik,
Šibenik ili Zadar, skrenuo je s tračnica i nekontrolirano sletio u
najcrnje zabiti država turbofolka. Uz nečiji blagoslov.
Vrijeme je za otrježnjenje! |
